Zaštita prirode - MEĐUNARODNI STANDARDI I STANJE U BiH
Postano: 30 kol 2009, 15:52
Na netu nadjoh ovu publikaciju napravljenu od Udruženja za zaštitu okoline "Zeleni-Neretva" iz Konjica.Pošto je smatram vrijednom za pročitati, evo, 4 i po sata je sredjujem da je mogu postaviti ovde.Namjerno nisam postavio samo link http://www.fondacija-boell.eu/download_ ... ija(3).pdf nego je čitavu prebacujem na forum.
Ima jako interesantnih stvari koje vrijedi znati.
SADRŽAJ
Predgovor 4
1. MEĐUNARODNI STANDARDI U ZAŠTITI PRIRODE 5
1.1. Uvod 5
1.2. Globalno prirodno naslijeđe 6
1.3. Ugroženost prirodnog naslijeđa 6
1.4. Svrha i cilj zaštite prirode 10
1.5. Međunarodna iskustva u zaštiti prirodnih područja 14
2. ZAŠTITA PRIRODE U BOSNI I HERCEGOVINI 19
2.1. Prirodne vrijednosti BiH 19
2.2. Institucionalni okvir zaštite okoline u BiH 22
2.3. Zakonska legislativa o zaštiti prirode u BiH 25
2.4. Zaštićeni objekti prirode u BiH 30
2.5. Pregled trenutno zaštićenih područja u BiH 36
2.6. Planirana zaštićena područja u BiH 45
2.7. Uloga civilnog društva u zaštiti prirode 47
3. PRILOG - BUDUĆI NACIONALNI PARK „PRENJ, ČVRSNICA, ČABULJA“ 50
3.1. Istorijat inicijative za uspostavljanjem NP „Prenj – Čvrsnica - Čabulja“ 50
3.2. Opis područja 51
3.3. Karakteristike područja (stručni separati) 52
Rječnik 68
Literatura 71
PREDGOVOR
Osnovni razlog za izradu ove publikacije je generalni nedostatak aktuelnog štiva o tematici zaštite prirode u Bosni i Hercegovini. Oskudni podaci iz ove oblasti, koji se uglavnom mogu pronaći na web stranama entitetskih ministarstava, nisu ni grupisani ni sortirani na način da bi mogli poslužiti svim zainteresovanim. Stoga je Udruženje Zeleni - Neretva, kao doprinos procedurama na zaštiti prirodnih područja, odlučilo kreirati publikaciju koja obuhvata osnovne informacije o zaštiti prirode, kako u međunarodnim okvirima, tako i u okvirima postojećeg stanja u BiH. Obzirom da je napisana jednostavnim jezikom ova publikacija će, nadamo se, pronaći put do čitalaca iz nevladinih organizacija, djelatnika institucija lokalne samouprave, ali i svih drugih zainteresovanih grupa i pojedinaca. Potpuno oslobođena bilo kakvih političkih komentara, publikacija sadrži osnovne informacije o međunarodnim standardima u zaštiti prirode, kao i procedure koje je potrebno provesti da bi se zakonski zaštitile određene prirodne vrijednosti u BiH. Također, pored trenutno postojećih, u publikaciji su navedene i kompletirane liste „starih“ zaštićenih prirodnih objekata iako za većinu njih praktično više ne važe zakonske odredbe zaštite. Vjerujemo da će ove informacije doprinjeti otvaranju dijaloga između nadležnih institucija i javnosti što bi trebalo olakšati procese uspostavljanja novih prirodnih područja u BiH. Činjenica da BiH ima samo oko 0,6 % zaštićenog prirodnog područja svrstava je na samo dno ljestvice država Evrope. Imajući u vidu opću situaciju u BiH, ne samo iz oblasti zaštite prirode, jasno je da se moraju učiniti radikalniji potezi kako bi se na planu zaštite prirode krenulo naprijed. To se neće i ne može dogoditi sve dok se i javnost ne uključi u podršku nadležnim institucijama koje rade na ovoj problematici. Pri tome se prije svega misli na nevladine organizacije, medije, fakultete i znanstvene institute koji bi trebalo da daju vlastiti doprinos u skladu sa svojim mogućnostima (kampanja, podrška, istraživanje i sl.). Samo na taj način se može stvoriti opća društvena klima koja bi rezultirala značajnijim procesima u vidu uspostavljanja zaštićenih područja velikih površina. Istina, trenutno se u BiH vode procedure na uspostavi nekoliko većih zaštićenih područja, ali te aktivnosti nailaze na brojne probleme. Prvenstveno se stvara sukob na relaciji između nadležnih institucija (ministarstvo) i lokalne zajednice jer domaće stanovništvo zaštićena područja vidi isključivo kao skup zabrana, pri čemu se razvojne mogućnosti zanemaruju. Razlog tome je neinformiranost, ali i namjenski plasirane priče određenih interesnih grupa kojima nije u interesu uspostavljanje zaštićenih područja. Zbog toga lokalna zajednica dobija nerealnu sliku uslijed koje se stvara bojazan i otpor. Međutim, posmatranje zaštićenih područja kao strogo zaštićenih i od lokalne zajednice izolovanih prostora je u svijetu davno prevaziđeno. U najvećem dijelu zaštićenog područja aktivnosti lokalnog stanovništva se obavljaju normalno, u skladu sa održivim razvojem, ali i zakonima koji su važili i prije uspostavljanja zaštite. Formiranjem zaštićenih područja lokalno stanovništvo ne smije biti gubitnik. Sve aktivnosti lokalnog stanovništva u području budućeg zaštićenog područja, a koje su u skladu sa održivim razvojem, te u okviru zakona, ne smiju biti reducirane ili dokinute. Izuzetno, u neznatnim slučajevima kada se u zoni najstrožije zaštite dokidaju ranije stečena zakonska prava lokalna zajednica i mjesno stanovništvo moraju biti pravično obeštećeni. Praksa i iskustva u svijetu demantuju sve one skeptike koji izražavaju bojazan od osnivanja zaštićenih područja.
1. MEĐUNARODNI STANDARDI U ZAŠTITI PRIRODE
1.1. UVOD
U svojoj relativno kratkoj historiji čovjek je preobrazio Zemljino lice u nevjerovatnoj mjeri; mnogo štošta je izmjenio, mnogo toga istrijebio i uništio, ali je istovremeno mnogo toga izumio i izgradio. Međutim, životni splet svake prirodne zajednice, taj međusobno isprepleteni odnos tla, klime, životinja i biljaka tako je osjetljiv da se cjelina mijenja čim se jedan njen dio nasilno izmjeni. Već decenijama se povećava tužni spisak životinja i biljaka koje su zahvaljujući čovjeku nestale sa lica Zemlje te su ostale sačuvane samo kao primjerci u muzejima i knjigama. Sila koja omogućuje ljudima da stvaraju i grade ista je ona koja im omogućava i da uništavaju. Dok ih je bilo malo, štete koje su ljudi činili nisu bile tako opasne; ali za posljednjih par stotina godina naučne civilizacije broj ljudi se uvećavao takvom brzinom da su prostrani dijelovi Zemljine površine već odavno prenaseljeni. Prosvjećeni ljudi najzad su počeli shvatati da naša planeta nije neiscrpni izvor prirodnih resursa. Zalažu se za očuvanje i zaštitu života u prirodi, ne samo zato što je izvorna priroda dragocjena i lijepa, već zato što opstanak ljudske zajednice zavisi od toga. Budućnost čovječanstva ne zavisi - kako bi to neki pisci naučne fantastike željeli da vjerujemo -u naseljavanju neke druge planete već isključivo u mudrom gazdovanju na ovoj našoj. Naslijedili smo Zemlju, ali još ne znamo sigurno hoćemo li je sačuvati za sebe i postati dostojni nasljednici, puni razumjevanja i gospodari svoje sudbine?!
Aktivnosti za zaštiti prirode se mogu posmatrati kao pionirski koraci u stvaranju „ekološkog pokreta“. Zaštitari prirode su se zalagali da se vrijedni i rijetki prirodni fenomeni stave pod zaštitu kako ne bi trajno nestali uslijed ljudskog djelovanja. Iako je ekološki pokret, kakvim ga danas poznajemo, 60-ih godina prošlog stoljeća dobio veliki zamah zaštita prirode datira iz mnogo ranijeg perioda, odnosno aktivnosti na zaštiti prirode su se pojavile znatno prije ostalih aktivnosti na zaštiti okoline. Još davne 1872. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) je uspostavljen prvi nacionalni park Yellowstone. Bio je to prvi primjer sistemske zaštite prirode sa ciljem očuvanja prirode u svom izvornom obliku. Na ulazu u taj nacionalni park još uvijek stoji natpis: „Za korist i zadovoljstvo naroda“ - što dovoljno govori o njegovoj namjeni. Danas je zaštita prirode sve izraženija i aktualnija. Što više izvorne prirode nestaje pod ljudskim uticajem to je ona sve dragocjenija. Trenutno je na Zemlji zaštićeno oko 19 miliona kilometara kvadratnih kopnenih područja ili oko 12,5 %. Još 1962. godine taj broj je bio mnogo manji i iznosio je 2,4 % od ukupne površine.
Područje djelatnosti u cilju zaštite prirode još uvijek je, nažalost, uglavnom kopnena površina Zemlje, a ne vodne površine mora i okeana. Poznato je da akvatorij mora predstavlja ne samo prvotni ekosistem iz koga je ponikao cijeli živi svijet na Zemlji već je to područje najrazvijenije biološke raznolikosti, a morske dubine predstavljaju neistraženu oblast nebrojenih živih vrsta. Istina, čine se pionirski koraci u zaštiti pojedinih ugroženih morskih vrsta, a na zaštiti područja izuzetno bogate bioraznolikosti Australija je nesumnjivo najviše učinila (Veliki koralni greben). Mjere zaštite također su prisutne na Mediteranu u koordiniranim aktivnostima mediteranskih zemalja. Mnoge zemlje, a prvenstveno članice Evropske unije uvode ograničenja i kvote u izlovu ribljih vrsta, a pooštravaju se i standardi i sankcije za sve zagađivače mora. Pored mora i okeana, može se reći da je hidrološki aspekt zaštite vodnih ekosistema na kopnu (rijeke, jezera, izvori i sl.) veoma kompleksan te da je problem zaštite u tom slučaju neupitan. Zaštita rijeka sa užim priobaljem nosi niz složenih problema, a osnovni razlog tome je gusta naseljenost riječnih dolina te u skladu sa tim i visok nivo ljudskih negativnih uticaja.
Nažalost, Bosna i Hercegovina ne prati međunarodne trendove u zaštiti prirode. Površina naših zaštićenih područja je među najmanjim u Evropi i iznosi svega oko 0,6 % od ukupne teritorije. Trenutno se provode procedure za uspostavljanje većih zaštićenih područja (nacionalnih parkova), koji bi znatno uvećali pomenuti postotak, ali taj proces teče veoma sporo. Ipak, ostaje nam nada da će vlasti i javnost BiH što prije prepoznati važnost zaštite prirode i zaštićenih područja pogotovo imajući u vidu da je sektor okoliša jedan od visoko pozicioniranih prioriteta Evropske unije u procesu integracije. Naravno, zaštita prirode nam ne treba samo zbog Evropske unije već i radi samih sebe.
1.2. GLOBALNO PRIRODNO NASLIJEĐE
Naša planeta Zemlja, zajedničko prebivalište ljudi, životinja, biljaka, gljiva i protista je treći planet od Sunca. Voda, mora i okeani pokrivaju 71% površine, a ostatak je kopno koje tvori kontinente. Po svim odlikama, može se reći da je to idealni, i za život kakvim ga poznajemo, jedinstven planet. Ako površinu zemlje, protkanu živim bićima, posmatramo kao ekosistem onda su atmosfera, litosfera, pedosfera, kriosfera, hidrosfera i biosfera njeni sastavni dijelovi. Kao prikladan naučni izraz upravo se nameće termin ekosfera, kojim se izražava povezanost njenih dijelova u smislu globalnog ekosistema, budući da povezuje dva osnovna termina sfera i ekosistem. Tako defnirana ekosfera predmet je istraživanja globalne, planetarne ekologije ili holekologije.
Rast svjetskog stanovništva, krčenje šuma, nedostatak pitke vode, promjena klime, smanjivanje raznovrsnosti biljnog i životinjskog svijeta, industralizacija, bezobzirno korištenje prirodnih resursa, onečišćenje i slično zahtijevaće pouzdane znanstvene ocjene i predviđanje daljnjeg razvoja kao osnove za razumnu međunarodnu politiku Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija. Čovjek i sva živa bića mjenjaju okoliš, ali za razliku od svih ostalih čovjek danas apsolutno dominira u ekosferi. Promjene na našem planetu, koje su se zbivale u milionima godina, sada se dešavaju unutar jednog stoljeća ili desetljeća. Postalo je očito da čovjek može koristiti prirodu i svoj životni okoliš samo egocentrično (antropocentrično), prema svojim potrebama, u vremenu u kojem živi i djeluje. Danas ne postoji ni jedan ekosistem na koji čovjek nije, više ili manje, uticao ili ga svojim djelatnostima izmjenio. Istraživanje takvih promjena i uticaja u globalnim, regionalnim i lokalnim okvirima jedna je od glavnih zadaća ekologije.
Pod pojmom priroda podrazumijevamo, u doslovnom smislu, nešto što postoji ili samo po sebi nastaje. U općem smislu to je cijeli svemir sa svojom materijom i energijom, te sa svojim promjenama i zakonitostima. Pri tome razlikujemo živu (biotičku) i neživu (abiotičku) prirodu pri čemu se ekologija bavi proučavanjem njihovih međusobnih odnosa. Pod prirodom također podrazumijevamo i organiziranost okoliša bez znatnijeg uticaja čovjeka ili sve ono što još od njega nije posve promijenjeno. Nauka raščlanjuje prirodu u sisteme koji su kao takvi predmet istraživanja. Sistem se najčešće defnira kao ukupnost međusobno povezanih sastojaka koji čine svrsishodnu cjelinu. Biološki i ekološki sistemi su jasno raščlanjeni i defnirani i njihov poredak je određen stepenom hijerarhije. Okosnicu te hijerarhije, s gledišta ekologije, predstavlja ekosistem. Ekosistem je osnovna organizacijska jedinica prirode u kojoj su živa bića i njihov neživi okoliš prostorno i vremenski integrirani protokom energije i kružnim tokovima stvari, te koja posjeduje za nju svojstvene informacijske sadržaje, sposobnost samoorganizacije, samoobnove i samoodržanja. To jedinstvo životne zajednice (biocenoze) i njenog neživog okoliša (ekotopa) s prepoznatljivim strukturnim i funkcionalnim obilježjima je predmet izučavanja ekologije kao nauke.
1.3. UGROŽENOST PRIRODNOG NASLIJEĐA
Živi svijet na planeti Zemlji ubrzano nestaje, i taj proces će se nastaviti sve dok ne budu preduzete hitne, ozbiljne akcije na globalnom nivou, sudeći prema Crvenoj listi ugroženih vrsta Svjetske unije za zaštitu prirode (IUCN) ), koja predstavlja najpouzdaniju i najpriznatiju procjenu brojnosti biljnih i životinjskih vrsta na planeti. Krajem 2007. godine na svjetskoj Crvenoj listi ugroženih vrsta našlo se 41.415 vrsta, a od toga 16.118 vrsta su pred nestajanjem. Svaki dan na svijetu nestane, na ovaj ili onaj način, oko 70 biljnih ili životinjskih vrsta, po tri svakog sata, odnosno godišnje oko 26.000. U saopštenju IUCN-a ocjenjuje se da napori koji su do sada preduzeti na zaštiti vrsta nisu dali dovoljne rezultate. Smanjenje biološke raznovrsnosti / raznolikosti neprekidno se povećava, i neophodne su koordinisane, hitne akcije da se globalna kriza nestajanja vrsta zaustavi. Tim prije, jer je opstanak i život čovjeka mnogostruko povezan i uslovljen biološkom raznovrsnošću.
I pored nastojanja da se vrijednosti prirode očuvaju i zaštite, priroda je ozbiljno ugrožena brojnim faktorima, čiji je osnovni uzrok uglavnom, neodgovorna i nekontrolisana ljudska djelatnost. Posljedice su očigledne, dalekosežne, za živi svijet često pogubne. Jedan od četiri sisara, jedna od osam ptica, jedan od tri vodozemca i 70 odsto biljaka u svijetu su, prema Crvenoj listi u opasnosti. Radi opstanka naše planete i harmoničnog suživota čovjeka i prirode, svijet bi trebao da se usmjeri na dva glavna cilja: očuvanje i održivo korištenje biodiverziteta. Očuvanje biodiverziteta je konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i prirodnih staništa, kao i očuvanje i oporavak biljnih i životinjskih vrsta. Održivo korištenje (sustainable use) je takvo korištenje komponenata biološke raznovrsnosti koje ne prouzrokuje narušavanje biodiverziteta, već predstavlja racionalno korištenje prirodnih dobara i održavanje onog stepena potencijala biodiverziteta koji odgovara potrebama i težnjama sadašnjih i budućih generacija. Jedna od najvećih opasnosti po životinjski i biljni svijet predstavljaju krivolov i trgovina životinjama, biznis koji svake godine donosi između pet i osam milijardi dolara i čije su žrtve preko 350 miliona biljaka i životinja. 1. jula 1975. godine na snagu je stupila Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i fore (CITES) kojom je regulisana međunarodna trgovina životinjama i biljkama. Ipak, najveći uzročnici nestanka pojedinih biljnih i životinjskih vrsta prije svega su gubitak staništa i loše raspolaganje zemljištem. Od 1960. do 1990. godine u zemljama u razvoju je uništeno oko 37% divljeg zemljišta. Oko 20% tropskih šuma, koje predstavljaju „pluća“ Zemlje, nestalo je od 1960. do 1990. godine. Od 1990. do 1998. godine isušeno je oko 50% močvarnog područja. Zbog sedimentacije i neodrživog korištenja zemljišta za 35% koralnih grebena postoji opasnost da potpuno izumru u narednih 30 godina.
U želji da se intenzitet čovjekovog uticaja na biosferu prikaže na jednostavan, ali još uvijek suštinski način, izabran je biodiverzitet kao pokazna i mjerna veličina. Poznate međunarodne institucije (WRI / UNEP / WWF) su izradile studiju „Globalna strategija biodiverziteta“ (Global Biodiversitiy Strategy) koja je poslužila kao osnova za Konvenciju o biološkom diverzitetu Ujedinjenih naroda. Potpisana je od oko 180 država na UN-ovoj Konferenciji o okolišu i razvoju (UNCED) održanoj u Rio de Janieru 1992. godine. Povelja ima sljedeće ciljeve:
- očuvanje biološke raznovrsnosti;
- održivo korištenje njenih sastavnih dijelova;
- pravedan udio u iskorištavanju hemijskih i genetskih osobina pojedinih vrsta;
U studiji Global Biodiversitiy Strategy i u opsežnom prikazu UNEP-a (1995.) Global Biodiversity Assesment navode se slijedeći uzroci smanjivanja biološke raznovrsnosti:
- krčenje i devastacija šuma, širenje poljoprivrednih površina, ljudskih naselja i akvakultura;
- poremećaj i rascjepkanost preostalih prirodnih ekosistema (nova naselja, izgradnja komunikacija, požari itd.);
- uništavanje ili potpuna razgradnja staništa (erozija tla, građevinarstvo, vještačke akumulacije, odvodnjavanje močvarnih i poplavnih područja itd.);
- bioinvazija stranih vrsta;
- povećana poljoprivredna i industrijska proizvodnja (đubriva, pesticidi, vještačka prehrana, lijekovi, hormoni, biotehnologija itd.);
- onečišćavanje tla, vode i atmosfere u lokalnim, regionalnim i globalnim razmjerama;
- globalna promjena klime;
Slika 1. Osnovni uzroci smanjivanja i održavanja biološke raznolikosti
(UNEP, 1997.)
Gubitak biodiverziteta, između ostalog, rezultira slijedećim posljedicama:
- poremećaj prirodnih procesa kruženja materije;
- globalne klimatske promjene;
- nestanak organskih vrsta i njihovog genetičkog materijala;
- nestanak pojedinih tipova zemljišta;
- smanjenje ekonomskih i estetskih vrijednosti prostora;
- povećanje siromaštva (smanjenjem količine i kvaliteta hrane i sl.);
- smanjenje opšte kvalitete života i dr.
Generalno u kontekstu vrednovanja prirode sadržane su tri vrste različitosti (diverziteta):
- biološka raznolikost (biodiverzitet)
- geološka raznolikost (geodiverzitet)
- ekosistemska raznolikost (prirodno naslijeđe)
1.3.1. BIODIVERZITET / BIOLOŠKA RAZNOLIKOST
Razlikujemo tri vrste diverziteta kojim se determiniše raznolikost živih biljnih i životinjskih vrsta i to: biološki, genetički i specijski diverzitet.
Biološka raznolikost (biodiverzitet) podrazumijeva raznolikost živih organizama koji nastanjuju kopno i vodu, kao i raznolikost unutar različitih vrsta, između vrsta i ekosistema. Biodiverzitet nije samo sveukupna raznolikost oblika i pojava biljnog i životinjskog svijeta, već i raznolikost funkcija živih organizama. Radi opstanka naše planete i harmoničnog suživota čovjeka i prirode, svijet bi trebao da se usmeri na dva glavna cilja: očuvanje i održivo korištenje biodiverziteta. Očuvanje biodiverziteta je konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i prirodnih staništa, kao i očuvanje i oporavak biljnih i životinjskih vrsta. Održivo korištenje je takvo korištenje komponenata biološke raznolikosti koje ne prouzrokuje narušavanje biodiverziteta, već predstavlja racionalno korištenje prirodnih dobara i održavanje onog stepena potencijala biodiverziteta koji odgovara potrebama i težnjama sadašnjih i budućih generacija. Očuvanje biodiverziteta podrazumijeva strategije na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou, utemeljene na ekološkim, društvenim i etičkim osnovama. U mjere očuvanja biodiverziteta ubrajaju se:
- veći stepen istraživanja (inventarizacija, identifkacija i dr.);
- redovni monitoring stanja biodiverziteta;
- racionalno korištenje bioloških resursa;
- konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i staništa;
- očuvanje i oporavak organskih vrsta;
- upravljanje zaštićenim područjima i primjena planova gazdovanja;
- uspostavljanje lista rijetkih i ugroženih vrsta;
- sprovođenje konvencija i zakonskih odredbi kojima su regulisana pitanja očuvanja i zaštite biodiverziteta;
- edukacija i jačanje svijesti.
Genetički diverzitet podrazumijeva varijabilnost živih vrsta na Zemlji i genetičku informaciju o svim vrstama biljaka, životinja, gljiva i mikroorganizama na Zemlji koje, svaka ponaosob, imaju specifčnu genetsku kombinaciju stvorenu evolucijom i koja se ne može ponoviti u drugim vrstama (gen, genom, gen – pol).
Specijski diverzitet obuhvata ukupan broj organskih vrsta u svim ekosistemima na Zemlji, od prapočetaka života (jedinka, varijetet, podvrsta, vrsta, rod, porodica, red, razred). Prema nekim podacima, Zemlju nastanjuje izmedju 5 do 80 miliona biljnih i zivotinjskih vrsta, od kojih je poznato i opisano samo oko 1,5 miliona vrsta. Postoji milion malih beskičkmenjaka (uglavnom insekata) koji čine 73% sveukupnog živog svijeta. Od opisanih životinjskih vrsta 4.763 su sisari, 9.946 ptice, a reptila, vodozemaca i riba je više od 35.000.
Geološki diverzitet predstavlja raznovrsnost formi stijena i njihovih konstituenata minerala, reljefa, hidrogeoloških oblika i drugih determinanti stvarnih i potencijalnih biotopa određenog prostora.
Ekosistemski diverzitet označava ukupnu raznovrsnost staništa i biocenoza, kao i ekoloških procesa u biosferi (populacija, biocenoza, stanište, ekosistem, bioregija).
Pored nabrojanih vrsta raznolikosti poznajemo i pejzažnu raznolikost, a ista se odnosi na dijelove prirodnog okoliša koji su izdvojeni i najčešće zaštićeni posebnim zakonskim aktima te su prepoznati kao dobra sa identifkovanim visokim vrijednostima biološkog i geološkog diverziteta.
Prirodni pejzaž i uticaj čovjeka na njegov izgled i građu mogli bismo opisati sljedećim znanstvenim nazivima:
1. prirodni pejzaž (krajobraz);
2. kultivirani predindustrijski pejzaž;
3. kultivirani pejzaž industrijske dobi;
4. opustošeni prirodni pejzaž;
5. urbani pejzaž;
Tabela 1, Pregled procjene ukupnog broja vrsta na Zemlji (Centar za životnu sredinu 2006.)
Organska grupa.........Broj opisanih vrsta..........Procijenjeni broj vrsta
Virusi...........................4.000.............................400.000
Bakterije......................4.000............................1.000.000
Gljive.........................72.000...........................1.500.000
Protozoe......................40.000..............................200.000
Alge...........................40.000..............................400.000
Biljke........................270.000..............................320.000
Zglavkari..................1.065.000...........................8.900.000
Ostale životinje ............255.000..............................900.000
Ukupno....................1.480.000..........................13.620.000
1.4. SVRHA I CILJ ZAŠTITE PRIRODE
Pojam zaštita prirode kod nas se često poistovjećuje sa pojmom zaštita okoline (okolina - okoliš, životna sredina), ali to su ipak dva različita pojma. Prije svega, zaštita okoline i zaštita prirode su dva osnovna zakonska koncepta pristupa okolini. Zaštita okoline reguliše ograničavanja uticaja ljudske zajednice na okolinu, a zaštita prirode ograničava promjene u prirodi (ekosistemima). Drugim riječima, zaštita okoline se odnosi na područja namjenjena urbanizaciji, industriji, saobraćaju, poljoprivredi i za druge čovjekove aktivnosti, dok se zaštita prirode odnosi na područja posebne prirodne vrijednosti u kojima je ograničeno unošenje promjena u prirodne sadržaje.
Defnicija zaštite prirode po Svjetskoj uniji za zaštitu prirode (IUCN) glasi:
Zaštita prirode podrazumijeva sve odgovarajuće aktivnosti i mjere koje imaju za cilj sprečavanje štetnih aktivnosti, oštećenja ili zagađivanja prirode, smanjenje ili eliminisanje nastale štete i obnova prirode i dovođenje u prvobitno stanje.
Pod pojmom prirode u ovom kontekstu se podrazmijevaju divlje biljne i životinjske vrste, minerali, fosili i prirodna geografska (kopnena ili vodena) područja, odnosno svi dijelovi okoline (okoliša, životne sredine) u kojoj čovjek svojim djelovanjem još uvijek nije izvršio značajan negativni uticaj. Zaštićena područja su najčešći način ili alat na koji se vrši zaštita prirode. Na ovaj način se direktno štite biljne vrste a zaštitom prirodnih staništa se stvaraju osnovni preduslovi za zaštitu životinjskih vrsta. Naravno, pored toga se upražnjava i direktna zaštita određenih biljnih i životinjskih vrsta, a najčešće se primjenjuje kombinacija ova dva načina.
1.4.1. ZAŠTITA PRIRODNIH PODRUČJA
Prvi najjednostavniji i najučinkovitiji odgovor na sve izraženije smanjenje biodiverziteta predstavlja uspostavljanje zaštićenih prirodnih područja. Samo tako se mogu barem djelimično nadoknaditi veliki gubici u dosadašnjoj ljudskoj neprimjerenoj ophodnji prema prirodnim dobrima, osigurati opstanak velikog dijela biljnog i životinjskog svijeta i očuvati prirodne ekosisteme i osigurati prirodnu baštinu za buduće generacije. Što je površina zaštićenih područja veća to smo bliži jednoj od osnovnih zamisli trajno održivog razvoja. Trenutno je na planeti pod zaštitom prema kriterijima IUCN-a 12,65 % kopnenih predjela od njihove ukupne površine (UN lista 2003 – posljednji izvještaj). Od ukupno 18,8 miliona km² zaštićenih svjetskih površina oko 60% je pod strogom zaštitom dok je preostalih 40% pod djelimičnom zaštitom. Također, u međunarodnom sistemu zaštite 220 miliona ha su rezervati biosfere, a 126 miliona ha su spomenici prirode. Ovi podaci se ne odnose na zaštićena svjetska močvarna područja, koja su od globalnog značaja, a čija površina iznosi ukupno oko 77 miliona ha.
Tabela br. 2 – Povećanje broja i površine ukupnih zaštićenih područja u svijetu (UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003)
Godina.............Broj područja.............Površina područja(miliona km²)
1962....................9.214....................................2,4
1972...................16.394....................................4,1
1982...................27.794....................................8,8
1992...................48.388...................................12,3
2003..................102.102...................................18,8
Dakle, određeni prostori i vrste koji se odlikuju visokim nivoom biološke raznolikosti, u kojima postoje vrijedni biološki, geomorfološki, hidrološki i drugi sadržaji zaštićuju se zakonom države na čijem su teritoriju. Zaštićeni objekti su različiti po specifčnostima, veličini, oblicima i intenzitetu zaštite i variraju od pojedinačnih prirodnih lokacija (vodopad, pećina i sl.) i određenih vrsta biljaka i životinja pa sve do velikih teritorijalnih prostranstava mjerenih hiljadama kvadratnih kilometara. Iako je u praksi prisutno znatno variranje o preciznoj svrhi za koju su namjenjena zaštićena područja nabrojaćemo ipak one koje se smatraju glavnima:
♦ Naučno istraživanje;
♦ Zaštita divljine;
♦ Očuvanje raznolikosti vrsta i gena;
♦ Zaštita specifčnih prirodnih i kulturnih odlika;
♦ Turizam i rekreacija;
♦ Obrazovanje;
♦ Održiva upotreba resursa iz prirodnih ekosistema;
Veoma važno je istaći da zaštićena područja nude zaštitarske, ali i razvojne mogućnosti, čemu uz dužno poštovanje zaštitarskih koristi, treba davati prednost. Uvriježeno mišljenje o zaštićenim područjima po kojem na tom prostoru „ni travku ne možeš ubrati“ je prevaziđeno i zastarjelo. Zaštićena su područja živi pejzaž koji se ne može praviti bez lokalnog stanovništva koje tu ostvaruje svoje ekonomske planove i kvalitet života, naravno, sve u skladu sa zahtjevima očuvanja prirodne sredine i održivog razvoja.
1.4.2. CRVENA LISTA UGROŽENIH VRSTA
Crvena lista ugroženih vrsta Svjetske unije za zaštitu prirode IUCN-a predstavlja globalni prikaz statusa ugroženosti biljnih i životinjskih vrsta. Crvena lista je indikator biološke raznolikosti te trenutno predstavlja najveću bazu podataka takvog tipa. Ona ukazuje na smanjenje biološke raznolikosti, probleme u zaštiti i na vrste kojima su potrebni programi zaštite. Program Crvene liste (Red List Programme) ima za cilj identifkaciju vrsta kojima je zaštita najneophodnija, kao i da ocjeni globalni indeks narušenosti biodiverziteta. Većina država se povodi prema podacima Crvene liste te na osnovu godišnjih izvještaja rade prioritete u lokalnim programima zaštite ugroženih vrsta. Također, vrši se kreiranje lokalnih lista prema kojima se vrši nadopuna Crvene liste. Prema objavljenoj Crvenoj listi za 2008. godinu, ugroženo je 16.306 životinjskih vrsta, a od 2006. taj broj se povećao za 188 novih ugroženih životinjskih vrsta. Na listi je i 785 životinjskih vrsta koje su izumrle, dok dodatnih 65 vrsta više ne postoji u prirodi, nego se uzgajaju u zatočeništvu, negdje radi očuvanja vrste, a drugdje radi njihovog krzna, mesa i slično.
Crvena lista IUCN-a funkcioniše po sljedećim principima:
> mora biti dostupna svima;
> proces procjene statusa ugroženosti treba da bude čist i jasan;
> spisak vrsta na listi mora biti određen na osnovu kriterijuma i kategorija koje treba da budu podložne promjenama kada je to potrebno;
> mora da postoji u elektronskoj verziji;
> na svakih 5 godina izdaje se nova verzija crvene liste;
> informacije na mreži treba da budu interaktivne.
Grupa stručnjaka (Red List Authorities) za sve taksonomske grupe provjerava da li su ispoštovani svi kriterijumi za ocjenu ugroženosti (najmanje jednom u 10 godina, a ukoliko je to moguće jednom u 5 godina). Svi podaci na crvenoj listi organizovani su pregledno, a pretrage se vrše pomoću ključnih riječi, regiona svijeta, tipa staništa. Svaki takson na listi potkrepljen je osim statusom konzervacije i nizom potrebnih informacija, od latinskog i „narodnog“naziva, preko staništa koje vrsta naseljava, pa do trenutnog statusa brojnosti odnosno trenda koji se zapaža u posljednjih par godina, kao i velikim brojem linkova na kojima se mogu naći sve dodatne informacije ili fotografje. Lista se stalno mijenja i provjerava tako da se na njoj dešavaju stalne promjene.
Kategorije ugroženosti vrsta
Za kategorizaciju ugroženosti vrsta koriste se naučno zasnovani kriterijumi koji su univerzalno primjenljivi. Korištenjem kriterijuma za ketegorizaciju ugroženosti vrste jednostavno se dolazi do podatka o stepenu ugroženosti taksona i omogućava se sprovođenje programa zaštite. Pregled kategorija ugroženosti vrsta prema IUCN-u
EX-Izumrli
Takson je izumro kada ne postoji osnovana sumnja da je posljednji primjerak mrtav. U ovoj kategoriji nalazi se ogroman broj vrsta koje su nedavno izumrle uslijed različitih uzroka.
EW-Iščezli u prirodi
Takson je iščezao u prirodi kada je poznato da opstaje jedino u kulturi, u zatočeništvu ili kao naturalizovana populacija znatno izvan granica prethodnog rasprostranjenja. Pretraživanja terena na kojima vrste egzistiraju, u određenim periodima godine je osnovni pokazatelj.
CR-Krajnje ugrožen
Takson je krajnje ugrožen kad je suočen sa izgledom najviše vjerovatnoće nestajanja u prirodi u najbližoj budućnosti. To se procjenjuje na osnovu nekoliko kriterijuma:
> redukcije brojnosti populacije za najmanje 80% u periodu od zadnjih 10 godina ili tokom poslednje tri generacije;
> procjenom da takson zauzima površinu manju od 100 km², ili ako je zauzeta površina manja od 10 km²;
> ako je uočena izrazita fragmentacija populacije ili pojava lokalnosti, produženo opadanje ili ekstremno kolebanje prostora u kome se takson pojavljuje, zauzete površine, kvaliteta staništa, broja lokalnosti ili subpopulacija i broja zrelih jedinki;
> ukoliko populacija broji manje od 250 zrelih jedinki, a procjenjeno je produženo opadanje za najmanje 25% u toku tri godine ili jedne generacije;
> ako je procjenjeno produženo opadanje broja zrelih jedinki i strukture populacije u vidu izrazite fragmentacije, odnosno, ako se sve jedinke nalaze u jednoj jedinoj subpopulaciji;
> ako populacija broji manje od 50 zrelih jedinki;
> ukoliko se pretpostavi da je vjerovatnoća nestajanja u prirodi veća od 50% u narednih 10 godina tj. u naredne tri generacije.
EN-Ugrožen
Takson je ugrožen ukoliko se suočava sa visokim rizikom od nestajanja u prirodi u bliskoj budućnosti. Kriterijumi kojima se ovo potvrđuje su:
> redukcija brojnosti populacije za najmanje 50% u poslednjih 10 godina ili u toku tri zadnje generacije;
> ukoliko takson zauzima prostor manji od 5.000 km², ili ako je zauzeta površina manja od 500 km²;
> ako je uočena izrazita fragmentacija populacije ili utvrđeno postojanje na samo pet mjesta, produženo opadanje ili ekstremno kolebanje prostora u kome se takson pojavljuje, zauzete površine, kvaliteta staništa, broja lokalnosti ili subpopulacija i broja zrelih jedinki;
> ako je utvrđeno da populacija broji manje od 2.500 zrelih jedinki a procjenjeno je produženo opadanje za najmanje 20% u toku pet godina ili dvije generacije;
> ako je uočeno produženo opadanje broja zrelih jedinki i strukture populacije u obliku izrazite fragmentacije odnosno, ako se sve jedinke nalaze u jednoj jedinoj subpopulaciji;
> ako populacija broji manje od 250 zrelih jedinki;
> procjena da je vjerovatnoća nestajanja u prirodi veća od 20% u narednih 20 godina odnosno u narednih pet generacija.
VU-Ranjivi
Takson je ranjiv kad se suočava sa visokom vjerovatnoćom nestajanja u prirodi, a što se procjenjuje na osnovu sljedećih kriterijuma:
> uočenom redukcijom brojnosti populacije za najmanje 20% u toku poslednjih 10 godina ili u poslednje tri generacije;
> procjenom da je veličina prostora na kome se takson pojavljuje manja od 20.000 km², ili je zauzeta površina manja od 2.000 km²;
> ukoliko je uočena izrazita fragmentacija populacije ili pojava postojanja na samo pet mjesta (lokalnost), produženo opadanje ili ekstremno kolebanje prostora u kome se takson pojavljuje, zauzete površine, kvaliteta staništa, broja lokalnosti ili subpopulacija i broja zrelih jedinki;
> ukoliko populacija broji manje od 10.000 zrelih jedinki a procjenjeno je produženo opadanje za najmanje 10% u toku 10 godina ili tri generacije;
> ako je uočeno produženo opadanje broja zrelih jedinki i strukture populacije u vidu izrazite fragmentacije odnosno ako se sve jedinke nalaze u jednoj jedinoj subpopulaciji;
> ukoliko je populacija vrlo mala (procjene da broji manje od 1.000 zrelih jedinki) ili usko rasprostranjena, tj. izrazito sužena u pogledu zauzete površine (obično ispod 100 km²) ili broja lokalnosti (manje od 5);
> procjena da je vjerovatnoća najmanje 10% da će populacija isčeznuti iz prirode u narednih 100 godina;
LR-Niska vjerovatnoća opasnosti
Taksoni uvršteni u ovu kategoriju dijele se na tri grupe:
> Zavisni od zaštite(CD) - ukoliko bi program očuvanja i zaštite bio okončan, takson bi mogao biti uvršten u neku od gore pomenutih kategorija;
> Skoro ugroženi (NT) - taksoni koji nisu uvršteni u program zaštite, ali se nalaze blizu kategorije osjetljivih;
> Posljednja briga (LC) - taksoni koji nisu određeni kao zavisni od zaštite ni kao skoro ugroženi.
DD-Bez dovoljno podataka
Taksoni koji ovde pripadaju nisu uvršteni ni u jednu kategoriju zbog nedovoljno podataka o stanju populacije, abundaciji, i arealu.
NE-Neopredjeljen
Takson je neopredjeljen ukoliko još uvijek nije podvrgnut kriterijumima za procjenu njegovog statusa zaštite.
1.5. MEĐUNARODNA ISKUSTVA U ZAŠTITI PRIRODNIH PODRUČJA
U razvijenom svijetu se uveliko primjenjuje kriterij po kome se civilizacijska zrelost jednog naroda, između ostalog, mjeri i njegovim odnosom prema prirodnoj i kulturno-historijskoj baštini. Sve zemlje EU su donijele zakonske mjere za zaštitu određenih lokacija koje su značajne za konzervaciju prirode kao „zaštićena područja“. Zaštićena područja predstavljaju ključni instrument prilikom zaštite zona sa značajnim i/ili ugroženim biodiverzitetom i prirodnom baštinom. Prema Svjetskoj organizaciji za zaštitu prirode (The World Conservation Union - IUCN) zaštićeno područje se defnira kao: „Područje kopna i/ili mora koje je posebno posvećeno zaštiti i održavanju biološke raznolikosti, kao i prirodnih i sa njima povezanih kulturnih resursa, a kojim se upravlja putem zakonskih ili drugih efektivnih mjera“.
Slika 2 – Udio IUCN kategorisanih i nekategorisanih (BK) područja u odnosu na ukupnu površinu i broj zaštićenih područja u svijetu (UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003)
1.5.1. KATEGORIZACIJA ZAŠTIĆENIH PRIRODNIH PODRUČJA
U zavisnosti od svojih prirodnih i teritorijalnih karakteristika postoji više vrsta zaštićenih područja koja se razlikuju po vidu (režimu) zaštite koji se u njima sprovodi. Također, u mnogim državama su prisutne različite kategorizacije režima zaštićenih područja. Prema IUCN-u, koji je najrelevantnija međunarodna organizacija za zaštitu prirode, postoji šest, odnosno sedam kategorija zaštićenih područja, obzirom da se prva kategorija dijeli na dvije kategorije.
Ia kategorija: strogi prirodni rezervat - predodređena samo za naučna istraživanja i/ili praćenje okoliša;
Područje koje posjeduje neke izvanredne ili reprezentativne ekosisteme, geološke ili fziološke karakteristike i/ili vrste dostupno prevenstveno za naučna istraživanja i/ili ekološki monitoring.
Ib kategorija: zona divljine – namjenjen uglavnom za zaštitu divljine;
Velika zona neprominjenog ili neznatno promijenjenog kopna (i/ili mora), koja zadržava svoja prirodna obilježja i uticaj, bez permanentne ili značajne habitacije, kojom se upravlja na način koji omogućava očuvanje njenih prirodnih uslova.
II kategorija: nacionalni park – zaštićeno područje određeno za zaštitu ekosistema i rekreaciju;
Prirodna površina kopna (i/ili mora) namjenjena za a) zaštitu ekološkog integriteta jednog ili više ekosistema za sadašenje i buduće generacije, b) isključenje eksploatacije ili radnji koje nisu u skladu sa namjenom svrhe zone i c) pružanje osnova za duhovne, naučne, obrazovne, rekreacijske i posjetiteljske mogućnosti, pri čemu one moraju biti ekološki i kulturološki kompatibilne.
III kategorija: spomenik prirode – zaštićeno područje za konzervaciju specifčnih prirodnih pojava;
Površina koja sadrži jedan ili više specifčnih prirodnih (i/ili kulturnih) odlika koje su od izuzetnog značaja uslijed nasljeđene rijetkosti, reprezentativnosti ili estetskih kvaliteta ili kulturnog značaja.
IV kategorija: habitat (zona upravljanja staništima / vrstama) – zaštićeno područje određeno samo za konzervaciju i intervencije u upravljanju područjem;
Površina kopna (i/ili mora) koja je predmet aktivne intervencije u svrhu upravljanja kako bi se osiguralo održanje staništa i/ili kako bi se ispunili zahtjevi određenih vrsta.
V kategorija: zaštićeni pejzaž (morsko područje) – zaštićena područja karakteristična po prirodnoj ljepoti namjenjena konzervaciji i rekreaciji (zaštićeni krajolik, park šuma, park prirode, regionalni park i memorijalno područje);
Površina kopna, sa obalom i morem gdje je to podesno, gdje su interakcije ljudi i prirode u toku vremena stvorile zonu izraženog karaktera sa značajnim estetskim, ekološkim (i/ili kulturnim) vrijednostima, i često sa visokim biodiverzitetom. Očuvanje integriteta ovih tradicionalnih interakcija je od vitalnog značaja za očuvanje, održavanje i evoluciju jedne ovakve zone.
VI kategorija: zaštićeno područje prirodnih resursa – zaštićeno područje namjenjeno uglavnom za održivo upravljanje prirodnim resursima (npr. gazdovanje resursima zaštićenog područja);
Zona koja dominantno sadrži nemodifcirane prirodne sisteme, čijim se upravljanjem osigurava dugoročna zaštita i održanje biodiverziteta, omogućavajući u isto vrijeme održivi protok prirodnih proizvoda i usluga kako bi se zadovoljile i potrebe lokalne zajednice.
Tabela 3. Broj i površina zaštićenih prirodnih područja u pojedinim regionima (UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003.)
1.5.2. NACIONALNI PARKOVI
Najpoznatiji i najatraktivniji oblici zaštićenih područja su nacionalni parkovi (NP). Razlozi za to su u činjenicama da se radi o teritorijalno velikim prostorima, sa visokim estetskim, biološkim i drugim vrijednostima, a kojima je fzički pristup, odnosno posjet veoma lako omogućen. Uostalom, sama defnicija IUCN-a kaže da se NP utvrđuje sa ciljem zaštite prirodnih područja od izuzetne vrijednosti, nacionalnog i međunarodnog značaja za duhovne, naučne, edukativne, rekreativne ili turističke svrhe. Međutim, još uvijek se mogu čuti pitanja o tome kakve su koristi od uspostavljanja nacionalnih parkova. Po mišljenju eksperata koristi su višestruke:
♦ Zaštitne: trajna zaštita biodiverziteta kao i ostalog prirodnog i kulturno istorijskog naslijeđa;
♦ Ekonomske: promjena sticanja dohodka, odustajanje od kratkoročnih ekonomskih interesa, novi duh „pozitivnog šumarstva“, novi menadžment prostora, atmosfera samoodrživosti;
♦ Razvojne: napuštanje stereotipa donosi različite mogućnosti zapošljavanja lokalnog stanovništva u turizmu (tranzitni, seoski, naučni, zdravstveni ...), proizvodnji zdrave hrane, servisi u funkciji parka (rendžeri, vodiči, uprava parka), komunkacije sa svijetom;
♦ Političke: internacionalizacija, smanjenje ksenofobije kao posljedice rata, prevazilaženje nacionalnih tenzija;
♦ Sociološke: porast osjećanja samopoštovanja, senzibilizacija stanovništva;
♦ Obrazovne: stvaranje uslova za znanstveni rad, interakcija sa obrazovnim i znanstvenim ustanovama.
Model zasnivanja nacionalnih parkova prema IUCN (50 % evropskih zemalja je prihvatilo ovaj model):
1. zona jezgra (apsolutna zaštita)
2. rekreativna zona (regulirano rekreativno korištenje)
3. zona tradicionalnog korištenja (ograničeno gazdovanje)
4. zona održivog korištenja (ekonomsko korištenje prostora)
Zaštićena područja su jedan od najčešće korištenih alata u konzervaciji prirode. Načini i oblici zaštite variraju od zemlje do zemlje i određeni su nacionalnim zakonskim aktima. Pored toga postoji veliki broj međunardnih sporazuma, konvencija i dokumenata koji uređuju oblast prirode. Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN) ima dugoročni cilj, a to je da svaka zemlja treba staviti pod zaštitu minimalno 10% svoje teritorije. U većini država se provode nacionalne akcije za zaštitu prirode ovisno o tome koliko je javnost zainteresirana ali i o tome koliki su stvarni prirodni potencijali koji trebaju zaštitu. Stoga u Evropi postoje značajna odstupanja između nekih zemalja. Uglavnom se mogu izdvojiti tri vrste aktivnosti koje se poduzimaju na konzervaciji prirode:
- Aktivnosti za zaštitu vrsta;
- Aktivnosti na zaštiti posebnih zona;
- Aktivnosti namjenjene usklađivanju konzervacije prirode i strategija različitih ekonomskih sektora;
Tabela br 4 - Prikaz ukupne površine zaštićenih područja u zemljama bližeg okruženja
(UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003.)
Država..............Površina zaštićenih područja (ha).............Postotak od ukupne površine države
Makedonija..........................257.100.............................................7,9 %
Slovenija.............................202.500.............................................7.4 %
Hrvatska..............................565.400............................................6,9 %
Srbija..................................534.232............................................6.4 %
Crna Gora.............................108.716............................................ 7,8 %
Danas u svijetu egzistira više od 1.050 zaštićenih područja u rangu nacionalnog parka sa preko 256 miliona hektara. Svijest o potrebi očuvanja i zaštite visoko vrijednih prirodnih prostora pojavila se prvo u SAD-u gdje je 1872. g. država osnovala prvi nacionalni park Yellowstone. U Evropi je prvi nacionalni park osnovan 1909. g. u Švedskoj, potom 1914. g. u Švicarskoj, a nakon toga se mreža nacionalnih parkova (ali i ostalih vrsta zaštićenih područja) u Evropi naglo širi i razvija. Do 1939. godine u Evropi je postojao 31 nacionalni park u 15 zemalja. Danas pojedine zamlje Evrope imaju veliki broj nacionalnih parkova (Finska 32, Švedska 25, Rusija 22, itd.) dok neke imaju tek po jedan nacionalni park (Portugal, Latvija, Slovenija). Razvojne mogućnosti koje se pružaju lokalnom stanovništvu su sve veće što jasno dokazuju pozitivna iskustva širom svijeta. Primjera radi navodimo podatke o godišnjem broju posjetilaca određenih nacionalnih parkova: Plitvička jezera 800.000, Bayerische Wald 1,5 miliona, Hohe Tavern 4,5 miliona, nacionalni parkovi u SAD-u preko 120 miliona.
2. ZAŠTITA PRIRODE U BOSNI I HERCEGOVINI
Nesumnjivo je da Bosna i Hercegovina ima veliki broj prirodnih vrijednosti koje zaslužuju, odnosno imaju potrebu da budu zaštićeni nekim od vidova zaštite. Nažalost, još uvijek ne postoji dovoljno funkcionalan sistem zaštite koji bi obezbijedio da se rijetke i ugrožene vrste i visokovrijedni prirodni pejzaži stave u funkciju zaštite, odnosno da se sa njima postupa u skladu sa principima održivog razvoja. U predratnim vremenima je postojao sistem zaštite koji je, uprkos svemu, bio koliko – toliko funkcionalan, ali površina zaštićenih područja, kao i broj zaštićenih vrsta, bila je izuzetno mala. Da stanje bude gore po prirodu danas je situacija čak i nepovoljnija kada se uzme u obzir činjenica da sistemska zaštita biljnih i životinjskih vrsta (izuzev zaštite područja) u praksi ne postoji te da je površina pod zaštitom čak i manja nego što je to bila u ranijem sistemu. Iako su još 2002. i 2003. godine u Republici Srpskoj (RS) i Federaciji Bosne i Herecegovine (FBiH) usvojeni prihvatljivi zakoni o zaštiti okoliša i prirode njihova primjena nije zadovoljavajuća. Tome znatno doprinosi nepostojanje većine potrebnih podzakonskih akata koji bi omogućili i praktičnu primjenu zakona. Imajući u vidu dosadašnju dinamiku usvajanja podzakonskih akata možemo zaključiti da će se na njihovo kompletiranje itekako sačekati.
Posebno je alarmantna situacija sa zaštitom vrsta i zaštitom područja obzirom da pri resornom ministarstvu zaduženom za okoliš u FBiH ne djeluje tzv. agencija za zaštitu prirode (u RS-u djeluje). Ovakva agencija je praktično djelovala sve do prije nekoliko godina (Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa BiH) i njene aktivnosti su, pored zaštite kulturno-historijskog naslijeđa, bile uglavnom usmjerene na poslove zaštite prirode. Danas je očigledno da resorna entitetska ministarstva nemaju dovoljno vlastitih kapaciteta, ali ni razumijevanja od strane ostalih relevantnih institucija, da bi kvalitetno obavljali pomenute poslove.
Generalno, u Bosni Hercegovini je svijest o zaštiti okoline i prirode na veoma niskom nivou. Sa jedne strane radi se o nedostatku osnovne kulture i nedovoljnoj educiranosti dok sa druge strane kod određenog sloja stanovništva postoji jasna želja za sticanjem profta raznim neprihvatljivim sredstvima pri čemu se ne preza ni od najradikalnijih zahvata u okoliš. Nepostojanje kvalitetnog pravnog sistema omogućava, odnosno dozvoljava radnje koje bi trebale biti sankcionisane po već postojećim zakonima bez da postoje odredbe o zaštiti određenih područja. Također, već zaštićena područja nisu nikakav garant da će priroda u njima biti očuvana u skladu sa vidom zaštite koja bi trebala da egzistira na tom području. Klasičan primjer je Prokoško jezero koje je od strane bivše države proglašeno kao rezervat prirode još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća te je od 2004. ponovo proglašeno zaštićenim po novom federalnom zakonu o zaštiti prirode. Međutim, to nije ni najmanje popravilo aktualnu situaciju pa se divlja gradnja, kao najveći problem ovog područja, nastavila i dalje, a nije došlo ni do saniranja područja i uklanjanja bespravno sagrađenih objekata. Drugi primjer se odnosi na Blidinje jezero na Čvrsnici koje je postalo poligon za gradnju neprimjerenih vikend naselja, a također se radi o zaštićenom području. Negativnih primjera ima veoma mnogo i teško ih je sve i nabrojati. Međutim, ostaje nam nada da će vlasti i javnost BiH što prije prepoznati važnost zaštite prirode i zaštićenih područja pogotovo imajući u vidu da je sektor zaštite okoline jedan od visoko rangiranih prioriteta Evropske unije u procesu integracije.
2.1. PRIRODNE VRIJEDNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
U skladu sa principima Konvencije o biološkoj raznolikosti, biodiverzitet BiH se temelji na raznolikosti gena, raznolikosti vrsta i raznolikosti ekosistema i pejzaža. Specijski diverzitet (diverzitet vrsta) odlikuje se najvišim stupnjem endemičnosti na prostoru Evrope. Osim specijske, diverzitet BiH se odlikuje i izuzeno visokim stupnjem pejzažne raznolikosti u koju su integrirani i svi oblici geološke i biološke različitosti u najširem smislu. Bosna i Hercegovina je bogata biološkom raznolikošću, između ostalog, iz razloga što pripada trima različitim geološkim i klimatskim regijama:
- Mediteranska regija,
- Eurosibirska-boreoamerička regija,
- Alpska-visokonordijska regija.
Upravo na području BiH nalaze se brojni razvojni endemni centri, te centri reliktnosti – refugijumi tercijarne fore i faune, koja se upravo u specifčnim klimatskim uvjetima održala i do danas. Uzevši u obzir broj vrsta (S) i relativno malu površinu zemlje (A) – S/A odnos – Bosna i Hercegovina spada među najbogatije zemlje u Evropi. Čak 30% ukupne endemične fore Balkana (1.800) vrsta se nalaze u BiH. BiH također raspolaže izuzetno visokim stepenom diverziteta biotopa. Tome doprinosi specifčna orografja, geološka podloga, hidrologija i ekoklima.
Tabela 6, Procjena diverziteta u BiH prema skupinama (Strategija zaštite okoliša FBiH, 2007.)
Broj Skupina
1. 1100 vrsta alga
2. 500 vrsta mahovina
3. 70 vrsta papratnjača
4. 4100 vrsta sjemenača
5. Više od 100 vrsta riba
6. 20 vrsta vodozemaca
7. 35 vrsta gmizavaca
8. 320 vrsta ptica
9. 80 vrsta sisara
10. Oko 10 000 vrsta beskičmenjaka
11. Oko 1400 vrsta gljiva
12. Oko 300 vrsta lišajeva
13. više hiljada nedovoljno poznatih prokariota
Geološka raznolikost predstavlja raznovrsnost formi stijena i njihovih konstituenata minerala, reljefa, hidrogeoloških oblika i drugih determinanti stvarnih i potencijalnih biotopa određenog prostora. Imajući u vidu površinu zemlje, te broj do sada utvrđenih geoloških rariteta, BiH spada u red najraznovrsnijih zemalja u Evropi. Iako pod izraženim antropogenim uticajem georaznolikost je još uvijek lokalno očuvana pa je treba staviti pod odgovarajući sistem održivog upravljanja. Geološka raznolikost Federacije BiH je temeljna determinanta visokog stepena raznolikosti staništa, odnosno biotopa.
Kao posljedica koegzistencije i visokog nivoa interakcija između biološke i geološke raznolikosti, na čitavom prostoru BiH je prisutan i visok stepen pejzažnih raznolikosti. Uvažavajući biogeografske i fzičko-geografske specifčnosti mogu se razlikovati slijedeći tipovi pejzaža:
- Mediteranski pejzaži,
- Supramediteranski pejzaži,
- Mediteransko-montani pejzaži,
- Pripanonski pejzaži,
- Planinski pejzaži;
Poseban pečat unikatnosti prostoru BiH daju specifčni pejzaži koji su karakteristični za ukupni diverzitet i prema kojima se vrši identifkacija ekosistema sa visokim prirodnim vrijednostima:
1. Visokoplaninski pejzaži sa dominacijom ekosistema planinskih livada ili rudina, planinskih
točila ili sipara, pukotina stijena, baziflnih treseta, te pretplaninskih ekosistema klekovine
bora, bukve, munike, smrče i jele;
2. Raznoliki i polidominantni pejzaži u refugijumima Bosne i Hercegovine:
a. pejzaži reliktnih borovih šuma na dolomitima i ofolitskoj zoni sa ekosistemima ilirskog bora, munike,
b. pejzaži reliktno-refugijalnih ekosistema u kanjonima i klisurama Une, Sane, Neretve, Bosne i Drine, u kojima je sadržan najveći diverzitet ekosistema, zajednica, staništa, vrsta, te geoloških formi;
3. Močvarni pejzaži (Hutovo Blato, Buško Blato, Bardača), planinska jezera Kupreške visoravni, Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Šatora, te močvarna planinska područja u obliku ostrva (Vranica, Zvijezda).
4. Složeni ekosistemi kraških polja i polja u kršu (Grahovsko, Livanjsko, Glamočko, Kupreško, Šuićko, Grudsko, Posuško, Dugo polje, Mostarsko blato, Ljubuško, Stolačko i zapadni dio Popovog polja sa hidrogeološkim i morfološkim fenomenom – pećinom Vjetrenicom)
Na osnovu Strategije zaštite okoliša FBiH generalno se mogu izdvojiti sljedeće karakteristike biološke i pejzažne raznolikosti:
- visok stepen specijske, genetičke i ekosistemske raznolikosti;
- visok stepen očuvanosti cjelina pejzažne raznolikosti od evropskog i globalnog značaja;
- značajan stepen promjena u odnosu na distribuciju i sastav klimatogenih ekosistema;
- izražen trend gubitka biološke i pejzažne raznolikosti, uslovljen antropogenim uticajima;
Prirodno naslijeđe BiH podrazumijeva dijelove prirodnog okoliša koji su izdvojeni i prepoznati kao područja od visokog značaja te kao takvi zaštićeni zakonskim aktima. Ukupna površina pod zaštitom je veoma niska i ne odgovara prirodnim potencijalima koje BiH posjeduje. Čak ni ona područja koja posjeduju određeni stepen zaštite ne ostaju pošteđena raznih antropogenih destruktivnih aktivnosti. Stoga nije rijetkost da se u zaštićenim područjima, pod isprikom „održivog“ razvoja, grade energetski objekti, otvaraju kamenolomi, vrše neprimjerene sječe itd.
Slika br. 3 – Područja pod pritiscima antropogenih (ljudskih) djelatnosti
(NEAP BiH 2003.)
Osnovni elementi koji utiču na gubitak biološke raznolikosti su:
- konverzija staništa,
- prekomjerna eksploatacija prirodnih resursa,
- zagađenje,
- invazivne vrste,
- uticaj klimatskih promjena,
- ekološka svijest.
Istovremeno, značajan stepen ugroženosti biološke i pejzažne raznolikosti ogleda se kroz sljedeće identifcirane karakteristike:
- kritično ugrožene vrste / staništa / ekosistemi / pejzaži od lokalnog i globalnog značaja;
- staništa i ekosistemi sa velikim brojem endemičnih i reliktnih vrsta ili ugroženih vrsta ili sa visokom stopom bogatstva biološke raznolikosti;
- ekosistemi sa značajnom ekonomskom i ekološkom vrijednošću;
- pejzaži sa značajnom biološkom i kulturnom raznolikošću;
2.2. INSTITUCIONAlNI OKVIR ZAŠTITE OKOLINE U BIH
Na temelju Ustava Bosne i Hercegovine, upravljenje okolišem nije institucionalizirano na nivou države, nego je u okviru organizacione strukture vlada entiteta koje imaju ministarstva koja se bave problematikom okoliša. U Federaciji BiH nadležnost po pitanju zaštite okoliša najvećim dijelom pripada Federalnom ministarstvu turizma i okoliša, ali i drugim institucijama:
> Federalno ministarstvo prostornog uređenja,
> Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva,
> Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije,
> Federalni zavod za geologiju,
> Federalni meteorološki zavod,
> J.P. za Vodno područje slivova rijeke Save,
> J.P. za Vodno područje slivova Jadranskog mora;
U Republici Srpskoj nadležnost uglavnom pripada Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, ali i drugim institucijama:
> Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede,
> Ministarstvo privrede, energetike i razvoja,
> Republički hidrometeorološki zavod,
> Institut za ekologiju, zaštitu na radu i zaštitu od požara (Banja Luka),
> Pravna lica koja su dobila licencu za obavljanje djelatnosti iz oblasti okoliša;
U distriktu Brčko politika zaštite okoliša je u direktnoj nadležnosti Vlade Distrikta preko sektora za komunalne djelatnosti i sektora za poljoprivredu i šumarstvo. U FBiH je dio odgovornosti upravljanja okolišem i u nadležnosti kantonalnih ministarstava. Poslove zaštite prirode iz nadležnosti kantona vrši kantonalno ministarstvo nadležno za poslove okoliša.
Iako u Bosni i Hercegovini ne postoji državna agencija koja bi se bavila pitanjima okoliša, Vlade Entiteta su sarađivale po pitanju zajedničkih interesa kroz Koordinacioni odbor za okoliš koji je formiran sredinom 1998. godine. Osnivanjem međuentitetskog tijela za zaštitu okoliša 2006. godine prestao je sa radom Koordinacioni odbor za okoliš, a treba spomenuti da od 2002. g. na nivou BiH, postoji i Upravni komitet za zaštitu okoliša i održivi razvoj.
Prema Zakonu o ministarstvima i upravi BiH, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH je odgovorno (u saradnji sa entitetskim ministarstvima) za izvršavanje međunarodnih okolinskih obaveza na području BiH. Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave BiH (Službeni glasnik BiH br. 5/03) se ovom ministarstvu daje izmedju ostalog “nadležnost za prirodne resurse, energetiku i okoliš”.
Ima jako interesantnih stvari koje vrijedi znati.
SADRŽAJ
Predgovor 4
1. MEĐUNARODNI STANDARDI U ZAŠTITI PRIRODE 5
1.1. Uvod 5
1.2. Globalno prirodno naslijeđe 6
1.3. Ugroženost prirodnog naslijeđa 6
1.4. Svrha i cilj zaštite prirode 10
1.5. Međunarodna iskustva u zaštiti prirodnih područja 14
2. ZAŠTITA PRIRODE U BOSNI I HERCEGOVINI 19
2.1. Prirodne vrijednosti BiH 19
2.2. Institucionalni okvir zaštite okoline u BiH 22
2.3. Zakonska legislativa o zaštiti prirode u BiH 25
2.4. Zaštićeni objekti prirode u BiH 30
2.5. Pregled trenutno zaštićenih područja u BiH 36
2.6. Planirana zaštićena područja u BiH 45
2.7. Uloga civilnog društva u zaštiti prirode 47
3. PRILOG - BUDUĆI NACIONALNI PARK „PRENJ, ČVRSNICA, ČABULJA“ 50
3.1. Istorijat inicijative za uspostavljanjem NP „Prenj – Čvrsnica - Čabulja“ 50
3.2. Opis područja 51
3.3. Karakteristike područja (stručni separati) 52
Rječnik 68
Literatura 71
PREDGOVOR
Osnovni razlog za izradu ove publikacije je generalni nedostatak aktuelnog štiva o tematici zaštite prirode u Bosni i Hercegovini. Oskudni podaci iz ove oblasti, koji se uglavnom mogu pronaći na web stranama entitetskih ministarstava, nisu ni grupisani ni sortirani na način da bi mogli poslužiti svim zainteresovanim. Stoga je Udruženje Zeleni - Neretva, kao doprinos procedurama na zaštiti prirodnih područja, odlučilo kreirati publikaciju koja obuhvata osnovne informacije o zaštiti prirode, kako u međunarodnim okvirima, tako i u okvirima postojećeg stanja u BiH. Obzirom da je napisana jednostavnim jezikom ova publikacija će, nadamo se, pronaći put do čitalaca iz nevladinih organizacija, djelatnika institucija lokalne samouprave, ali i svih drugih zainteresovanih grupa i pojedinaca. Potpuno oslobođena bilo kakvih političkih komentara, publikacija sadrži osnovne informacije o međunarodnim standardima u zaštiti prirode, kao i procedure koje je potrebno provesti da bi se zakonski zaštitile određene prirodne vrijednosti u BiH. Također, pored trenutno postojećih, u publikaciji su navedene i kompletirane liste „starih“ zaštićenih prirodnih objekata iako za većinu njih praktično više ne važe zakonske odredbe zaštite. Vjerujemo da će ove informacije doprinjeti otvaranju dijaloga između nadležnih institucija i javnosti što bi trebalo olakšati procese uspostavljanja novih prirodnih područja u BiH. Činjenica da BiH ima samo oko 0,6 % zaštićenog prirodnog područja svrstava je na samo dno ljestvice država Evrope. Imajući u vidu opću situaciju u BiH, ne samo iz oblasti zaštite prirode, jasno je da se moraju učiniti radikalniji potezi kako bi se na planu zaštite prirode krenulo naprijed. To se neće i ne može dogoditi sve dok se i javnost ne uključi u podršku nadležnim institucijama koje rade na ovoj problematici. Pri tome se prije svega misli na nevladine organizacije, medije, fakultete i znanstvene institute koji bi trebalo da daju vlastiti doprinos u skladu sa svojim mogućnostima (kampanja, podrška, istraživanje i sl.). Samo na taj način se može stvoriti opća društvena klima koja bi rezultirala značajnijim procesima u vidu uspostavljanja zaštićenih područja velikih površina. Istina, trenutno se u BiH vode procedure na uspostavi nekoliko većih zaštićenih područja, ali te aktivnosti nailaze na brojne probleme. Prvenstveno se stvara sukob na relaciji između nadležnih institucija (ministarstvo) i lokalne zajednice jer domaće stanovništvo zaštićena područja vidi isključivo kao skup zabrana, pri čemu se razvojne mogućnosti zanemaruju. Razlog tome je neinformiranost, ali i namjenski plasirane priče određenih interesnih grupa kojima nije u interesu uspostavljanje zaštićenih područja. Zbog toga lokalna zajednica dobija nerealnu sliku uslijed koje se stvara bojazan i otpor. Međutim, posmatranje zaštićenih područja kao strogo zaštićenih i od lokalne zajednice izolovanih prostora je u svijetu davno prevaziđeno. U najvećem dijelu zaštićenog područja aktivnosti lokalnog stanovništva se obavljaju normalno, u skladu sa održivim razvojem, ali i zakonima koji su važili i prije uspostavljanja zaštite. Formiranjem zaštićenih područja lokalno stanovništvo ne smije biti gubitnik. Sve aktivnosti lokalnog stanovništva u području budućeg zaštićenog područja, a koje su u skladu sa održivim razvojem, te u okviru zakona, ne smiju biti reducirane ili dokinute. Izuzetno, u neznatnim slučajevima kada se u zoni najstrožije zaštite dokidaju ranije stečena zakonska prava lokalna zajednica i mjesno stanovništvo moraju biti pravično obeštećeni. Praksa i iskustva u svijetu demantuju sve one skeptike koji izražavaju bojazan od osnivanja zaštićenih područja.
1. MEĐUNARODNI STANDARDI U ZAŠTITI PRIRODE
1.1. UVOD
U svojoj relativno kratkoj historiji čovjek je preobrazio Zemljino lice u nevjerovatnoj mjeri; mnogo štošta je izmjenio, mnogo toga istrijebio i uništio, ali je istovremeno mnogo toga izumio i izgradio. Međutim, životni splet svake prirodne zajednice, taj međusobno isprepleteni odnos tla, klime, životinja i biljaka tako je osjetljiv da se cjelina mijenja čim se jedan njen dio nasilno izmjeni. Već decenijama se povećava tužni spisak životinja i biljaka koje su zahvaljujući čovjeku nestale sa lica Zemlje te su ostale sačuvane samo kao primjerci u muzejima i knjigama. Sila koja omogućuje ljudima da stvaraju i grade ista je ona koja im omogućava i da uništavaju. Dok ih je bilo malo, štete koje su ljudi činili nisu bile tako opasne; ali za posljednjih par stotina godina naučne civilizacije broj ljudi se uvećavao takvom brzinom da su prostrani dijelovi Zemljine površine već odavno prenaseljeni. Prosvjećeni ljudi najzad su počeli shvatati da naša planeta nije neiscrpni izvor prirodnih resursa. Zalažu se za očuvanje i zaštitu života u prirodi, ne samo zato što je izvorna priroda dragocjena i lijepa, već zato što opstanak ljudske zajednice zavisi od toga. Budućnost čovječanstva ne zavisi - kako bi to neki pisci naučne fantastike željeli da vjerujemo -u naseljavanju neke druge planete već isključivo u mudrom gazdovanju na ovoj našoj. Naslijedili smo Zemlju, ali još ne znamo sigurno hoćemo li je sačuvati za sebe i postati dostojni nasljednici, puni razumjevanja i gospodari svoje sudbine?!
Aktivnosti za zaštiti prirode se mogu posmatrati kao pionirski koraci u stvaranju „ekološkog pokreta“. Zaštitari prirode su se zalagali da se vrijedni i rijetki prirodni fenomeni stave pod zaštitu kako ne bi trajno nestali uslijed ljudskog djelovanja. Iako je ekološki pokret, kakvim ga danas poznajemo, 60-ih godina prošlog stoljeća dobio veliki zamah zaštita prirode datira iz mnogo ranijeg perioda, odnosno aktivnosti na zaštiti prirode su se pojavile znatno prije ostalih aktivnosti na zaštiti okoline. Još davne 1872. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) je uspostavljen prvi nacionalni park Yellowstone. Bio je to prvi primjer sistemske zaštite prirode sa ciljem očuvanja prirode u svom izvornom obliku. Na ulazu u taj nacionalni park još uvijek stoji natpis: „Za korist i zadovoljstvo naroda“ - što dovoljno govori o njegovoj namjeni. Danas je zaštita prirode sve izraženija i aktualnija. Što više izvorne prirode nestaje pod ljudskim uticajem to je ona sve dragocjenija. Trenutno je na Zemlji zaštićeno oko 19 miliona kilometara kvadratnih kopnenih područja ili oko 12,5 %. Još 1962. godine taj broj je bio mnogo manji i iznosio je 2,4 % od ukupne površine.
Područje djelatnosti u cilju zaštite prirode još uvijek je, nažalost, uglavnom kopnena površina Zemlje, a ne vodne površine mora i okeana. Poznato je da akvatorij mora predstavlja ne samo prvotni ekosistem iz koga je ponikao cijeli živi svijet na Zemlji već je to područje najrazvijenije biološke raznolikosti, a morske dubine predstavljaju neistraženu oblast nebrojenih živih vrsta. Istina, čine se pionirski koraci u zaštiti pojedinih ugroženih morskih vrsta, a na zaštiti područja izuzetno bogate bioraznolikosti Australija je nesumnjivo najviše učinila (Veliki koralni greben). Mjere zaštite također su prisutne na Mediteranu u koordiniranim aktivnostima mediteranskih zemalja. Mnoge zemlje, a prvenstveno članice Evropske unije uvode ograničenja i kvote u izlovu ribljih vrsta, a pooštravaju se i standardi i sankcije za sve zagađivače mora. Pored mora i okeana, može se reći da je hidrološki aspekt zaštite vodnih ekosistema na kopnu (rijeke, jezera, izvori i sl.) veoma kompleksan te da je problem zaštite u tom slučaju neupitan. Zaštita rijeka sa užim priobaljem nosi niz složenih problema, a osnovni razlog tome je gusta naseljenost riječnih dolina te u skladu sa tim i visok nivo ljudskih negativnih uticaja.
Nažalost, Bosna i Hercegovina ne prati međunarodne trendove u zaštiti prirode. Površina naših zaštićenih područja je među najmanjim u Evropi i iznosi svega oko 0,6 % od ukupne teritorije. Trenutno se provode procedure za uspostavljanje većih zaštićenih područja (nacionalnih parkova), koji bi znatno uvećali pomenuti postotak, ali taj proces teče veoma sporo. Ipak, ostaje nam nada da će vlasti i javnost BiH što prije prepoznati važnost zaštite prirode i zaštićenih područja pogotovo imajući u vidu da je sektor okoliša jedan od visoko pozicioniranih prioriteta Evropske unije u procesu integracije. Naravno, zaštita prirode nam ne treba samo zbog Evropske unije već i radi samih sebe.
1.2. GLOBALNO PRIRODNO NASLIJEĐE
Naša planeta Zemlja, zajedničko prebivalište ljudi, životinja, biljaka, gljiva i protista je treći planet od Sunca. Voda, mora i okeani pokrivaju 71% površine, a ostatak je kopno koje tvori kontinente. Po svim odlikama, može se reći da je to idealni, i za život kakvim ga poznajemo, jedinstven planet. Ako površinu zemlje, protkanu živim bićima, posmatramo kao ekosistem onda su atmosfera, litosfera, pedosfera, kriosfera, hidrosfera i biosfera njeni sastavni dijelovi. Kao prikladan naučni izraz upravo se nameće termin ekosfera, kojim se izražava povezanost njenih dijelova u smislu globalnog ekosistema, budući da povezuje dva osnovna termina sfera i ekosistem. Tako defnirana ekosfera predmet je istraživanja globalne, planetarne ekologije ili holekologije.
Rast svjetskog stanovništva, krčenje šuma, nedostatak pitke vode, promjena klime, smanjivanje raznovrsnosti biljnog i životinjskog svijeta, industralizacija, bezobzirno korištenje prirodnih resursa, onečišćenje i slično zahtijevaće pouzdane znanstvene ocjene i predviđanje daljnjeg razvoja kao osnove za razumnu međunarodnu politiku Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija. Čovjek i sva živa bića mjenjaju okoliš, ali za razliku od svih ostalih čovjek danas apsolutno dominira u ekosferi. Promjene na našem planetu, koje su se zbivale u milionima godina, sada se dešavaju unutar jednog stoljeća ili desetljeća. Postalo je očito da čovjek može koristiti prirodu i svoj životni okoliš samo egocentrično (antropocentrično), prema svojim potrebama, u vremenu u kojem živi i djeluje. Danas ne postoji ni jedan ekosistem na koji čovjek nije, više ili manje, uticao ili ga svojim djelatnostima izmjenio. Istraživanje takvih promjena i uticaja u globalnim, regionalnim i lokalnim okvirima jedna je od glavnih zadaća ekologije.
Pod pojmom priroda podrazumijevamo, u doslovnom smislu, nešto što postoji ili samo po sebi nastaje. U općem smislu to je cijeli svemir sa svojom materijom i energijom, te sa svojim promjenama i zakonitostima. Pri tome razlikujemo živu (biotičku) i neživu (abiotičku) prirodu pri čemu se ekologija bavi proučavanjem njihovih međusobnih odnosa. Pod prirodom također podrazumijevamo i organiziranost okoliša bez znatnijeg uticaja čovjeka ili sve ono što još od njega nije posve promijenjeno. Nauka raščlanjuje prirodu u sisteme koji su kao takvi predmet istraživanja. Sistem se najčešće defnira kao ukupnost međusobno povezanih sastojaka koji čine svrsishodnu cjelinu. Biološki i ekološki sistemi su jasno raščlanjeni i defnirani i njihov poredak je određen stepenom hijerarhije. Okosnicu te hijerarhije, s gledišta ekologije, predstavlja ekosistem. Ekosistem je osnovna organizacijska jedinica prirode u kojoj su živa bića i njihov neživi okoliš prostorno i vremenski integrirani protokom energije i kružnim tokovima stvari, te koja posjeduje za nju svojstvene informacijske sadržaje, sposobnost samoorganizacije, samoobnove i samoodržanja. To jedinstvo životne zajednice (biocenoze) i njenog neživog okoliša (ekotopa) s prepoznatljivim strukturnim i funkcionalnim obilježjima je predmet izučavanja ekologije kao nauke.
1.3. UGROŽENOST PRIRODNOG NASLIJEĐA
Živi svijet na planeti Zemlji ubrzano nestaje, i taj proces će se nastaviti sve dok ne budu preduzete hitne, ozbiljne akcije na globalnom nivou, sudeći prema Crvenoj listi ugroženih vrsta Svjetske unije za zaštitu prirode (IUCN) ), koja predstavlja najpouzdaniju i najpriznatiju procjenu brojnosti biljnih i životinjskih vrsta na planeti. Krajem 2007. godine na svjetskoj Crvenoj listi ugroženih vrsta našlo se 41.415 vrsta, a od toga 16.118 vrsta su pred nestajanjem. Svaki dan na svijetu nestane, na ovaj ili onaj način, oko 70 biljnih ili životinjskih vrsta, po tri svakog sata, odnosno godišnje oko 26.000. U saopštenju IUCN-a ocjenjuje se da napori koji su do sada preduzeti na zaštiti vrsta nisu dali dovoljne rezultate. Smanjenje biološke raznovrsnosti / raznolikosti neprekidno se povećava, i neophodne su koordinisane, hitne akcije da se globalna kriza nestajanja vrsta zaustavi. Tim prije, jer je opstanak i život čovjeka mnogostruko povezan i uslovljen biološkom raznovrsnošću.
I pored nastojanja da se vrijednosti prirode očuvaju i zaštite, priroda je ozbiljno ugrožena brojnim faktorima, čiji je osnovni uzrok uglavnom, neodgovorna i nekontrolisana ljudska djelatnost. Posljedice su očigledne, dalekosežne, za živi svijet često pogubne. Jedan od četiri sisara, jedna od osam ptica, jedan od tri vodozemca i 70 odsto biljaka u svijetu su, prema Crvenoj listi u opasnosti. Radi opstanka naše planete i harmoničnog suživota čovjeka i prirode, svijet bi trebao da se usmjeri na dva glavna cilja: očuvanje i održivo korištenje biodiverziteta. Očuvanje biodiverziteta je konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i prirodnih staništa, kao i očuvanje i oporavak biljnih i životinjskih vrsta. Održivo korištenje (sustainable use) je takvo korištenje komponenata biološke raznovrsnosti koje ne prouzrokuje narušavanje biodiverziteta, već predstavlja racionalno korištenje prirodnih dobara i održavanje onog stepena potencijala biodiverziteta koji odgovara potrebama i težnjama sadašnjih i budućih generacija. Jedna od najvećih opasnosti po životinjski i biljni svijet predstavljaju krivolov i trgovina životinjama, biznis koji svake godine donosi između pet i osam milijardi dolara i čije su žrtve preko 350 miliona biljaka i životinja. 1. jula 1975. godine na snagu je stupila Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i fore (CITES) kojom je regulisana međunarodna trgovina životinjama i biljkama. Ipak, najveći uzročnici nestanka pojedinih biljnih i životinjskih vrsta prije svega su gubitak staništa i loše raspolaganje zemljištem. Od 1960. do 1990. godine u zemljama u razvoju je uništeno oko 37% divljeg zemljišta. Oko 20% tropskih šuma, koje predstavljaju „pluća“ Zemlje, nestalo je od 1960. do 1990. godine. Od 1990. do 1998. godine isušeno je oko 50% močvarnog područja. Zbog sedimentacije i neodrživog korištenja zemljišta za 35% koralnih grebena postoji opasnost da potpuno izumru u narednih 30 godina.
U želji da se intenzitet čovjekovog uticaja na biosferu prikaže na jednostavan, ali još uvijek suštinski način, izabran je biodiverzitet kao pokazna i mjerna veličina. Poznate međunarodne institucije (WRI / UNEP / WWF) su izradile studiju „Globalna strategija biodiverziteta“ (Global Biodiversitiy Strategy) koja je poslužila kao osnova za Konvenciju o biološkom diverzitetu Ujedinjenih naroda. Potpisana je od oko 180 država na UN-ovoj Konferenciji o okolišu i razvoju (UNCED) održanoj u Rio de Janieru 1992. godine. Povelja ima sljedeće ciljeve:
- očuvanje biološke raznovrsnosti;
- održivo korištenje njenih sastavnih dijelova;
- pravedan udio u iskorištavanju hemijskih i genetskih osobina pojedinih vrsta;
U studiji Global Biodiversitiy Strategy i u opsežnom prikazu UNEP-a (1995.) Global Biodiversity Assesment navode se slijedeći uzroci smanjivanja biološke raznovrsnosti:
- krčenje i devastacija šuma, širenje poljoprivrednih površina, ljudskih naselja i akvakultura;
- poremećaj i rascjepkanost preostalih prirodnih ekosistema (nova naselja, izgradnja komunikacija, požari itd.);
- uništavanje ili potpuna razgradnja staništa (erozija tla, građevinarstvo, vještačke akumulacije, odvodnjavanje močvarnih i poplavnih područja itd.);
- bioinvazija stranih vrsta;
- povećana poljoprivredna i industrijska proizvodnja (đubriva, pesticidi, vještačka prehrana, lijekovi, hormoni, biotehnologija itd.);
- onečišćavanje tla, vode i atmosfere u lokalnim, regionalnim i globalnim razmjerama;
- globalna promjena klime;
Slika 1. Osnovni uzroci smanjivanja i održavanja biološke raznolikosti
(UNEP, 1997.)
Gubitak biodiverziteta, između ostalog, rezultira slijedećim posljedicama:
- poremećaj prirodnih procesa kruženja materije;
- globalne klimatske promjene;
- nestanak organskih vrsta i njihovog genetičkog materijala;
- nestanak pojedinih tipova zemljišta;
- smanjenje ekonomskih i estetskih vrijednosti prostora;
- povećanje siromaštva (smanjenjem količine i kvaliteta hrane i sl.);
- smanjenje opšte kvalitete života i dr.
Generalno u kontekstu vrednovanja prirode sadržane su tri vrste različitosti (diverziteta):
- biološka raznolikost (biodiverzitet)
- geološka raznolikost (geodiverzitet)
- ekosistemska raznolikost (prirodno naslijeđe)
1.3.1. BIODIVERZITET / BIOLOŠKA RAZNOLIKOST
Razlikujemo tri vrste diverziteta kojim se determiniše raznolikost živih biljnih i životinjskih vrsta i to: biološki, genetički i specijski diverzitet.
Biološka raznolikost (biodiverzitet) podrazumijeva raznolikost živih organizama koji nastanjuju kopno i vodu, kao i raznolikost unutar različitih vrsta, između vrsta i ekosistema. Biodiverzitet nije samo sveukupna raznolikost oblika i pojava biljnog i životinjskog svijeta, već i raznolikost funkcija živih organizama. Radi opstanka naše planete i harmoničnog suživota čovjeka i prirode, svijet bi trebao da se usmeri na dva glavna cilja: očuvanje i održivo korištenje biodiverziteta. Očuvanje biodiverziteta je konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i prirodnih staništa, kao i očuvanje i oporavak biljnih i životinjskih vrsta. Održivo korištenje je takvo korištenje komponenata biološke raznolikosti koje ne prouzrokuje narušavanje biodiverziteta, već predstavlja racionalno korištenje prirodnih dobara i održavanje onog stepena potencijala biodiverziteta koji odgovara potrebama i težnjama sadašnjih i budućih generacija. Očuvanje biodiverziteta podrazumijeva strategije na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou, utemeljene na ekološkim, društvenim i etičkim osnovama. U mjere očuvanja biodiverziteta ubrajaju se:
- veći stepen istraživanja (inventarizacija, identifkacija i dr.);
- redovni monitoring stanja biodiverziteta;
- racionalno korištenje bioloških resursa;
- konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i staništa;
- očuvanje i oporavak organskih vrsta;
- upravljanje zaštićenim područjima i primjena planova gazdovanja;
- uspostavljanje lista rijetkih i ugroženih vrsta;
- sprovođenje konvencija i zakonskih odredbi kojima su regulisana pitanja očuvanja i zaštite biodiverziteta;
- edukacija i jačanje svijesti.
Genetički diverzitet podrazumijeva varijabilnost živih vrsta na Zemlji i genetičku informaciju o svim vrstama biljaka, životinja, gljiva i mikroorganizama na Zemlji koje, svaka ponaosob, imaju specifčnu genetsku kombinaciju stvorenu evolucijom i koja se ne može ponoviti u drugim vrstama (gen, genom, gen – pol).
Specijski diverzitet obuhvata ukupan broj organskih vrsta u svim ekosistemima na Zemlji, od prapočetaka života (jedinka, varijetet, podvrsta, vrsta, rod, porodica, red, razred). Prema nekim podacima, Zemlju nastanjuje izmedju 5 do 80 miliona biljnih i zivotinjskih vrsta, od kojih je poznato i opisano samo oko 1,5 miliona vrsta. Postoji milion malih beskičkmenjaka (uglavnom insekata) koji čine 73% sveukupnog živog svijeta. Od opisanih životinjskih vrsta 4.763 su sisari, 9.946 ptice, a reptila, vodozemaca i riba je više od 35.000.
Geološki diverzitet predstavlja raznovrsnost formi stijena i njihovih konstituenata minerala, reljefa, hidrogeoloških oblika i drugih determinanti stvarnih i potencijalnih biotopa određenog prostora.
Ekosistemski diverzitet označava ukupnu raznovrsnost staništa i biocenoza, kao i ekoloških procesa u biosferi (populacija, biocenoza, stanište, ekosistem, bioregija).
Pored nabrojanih vrsta raznolikosti poznajemo i pejzažnu raznolikost, a ista se odnosi na dijelove prirodnog okoliša koji su izdvojeni i najčešće zaštićeni posebnim zakonskim aktima te su prepoznati kao dobra sa identifkovanim visokim vrijednostima biološkog i geološkog diverziteta.
Prirodni pejzaž i uticaj čovjeka na njegov izgled i građu mogli bismo opisati sljedećim znanstvenim nazivima:
1. prirodni pejzaž (krajobraz);
2. kultivirani predindustrijski pejzaž;
3. kultivirani pejzaž industrijske dobi;
4. opustošeni prirodni pejzaž;
5. urbani pejzaž;
Tabela 1, Pregled procjene ukupnog broja vrsta na Zemlji (Centar za životnu sredinu 2006.)
Organska grupa.........Broj opisanih vrsta..........Procijenjeni broj vrsta
Virusi...........................4.000.............................400.000
Bakterije......................4.000............................1.000.000
Gljive.........................72.000...........................1.500.000
Protozoe......................40.000..............................200.000
Alge...........................40.000..............................400.000
Biljke........................270.000..............................320.000
Zglavkari..................1.065.000...........................8.900.000
Ostale životinje ............255.000..............................900.000
Ukupno....................1.480.000..........................13.620.000
1.4. SVRHA I CILJ ZAŠTITE PRIRODE
Pojam zaštita prirode kod nas se često poistovjećuje sa pojmom zaštita okoline (okolina - okoliš, životna sredina), ali to su ipak dva različita pojma. Prije svega, zaštita okoline i zaštita prirode su dva osnovna zakonska koncepta pristupa okolini. Zaštita okoline reguliše ograničavanja uticaja ljudske zajednice na okolinu, a zaštita prirode ograničava promjene u prirodi (ekosistemima). Drugim riječima, zaštita okoline se odnosi na područja namjenjena urbanizaciji, industriji, saobraćaju, poljoprivredi i za druge čovjekove aktivnosti, dok se zaštita prirode odnosi na područja posebne prirodne vrijednosti u kojima je ograničeno unošenje promjena u prirodne sadržaje.
Defnicija zaštite prirode po Svjetskoj uniji za zaštitu prirode (IUCN) glasi:
Zaštita prirode podrazumijeva sve odgovarajuće aktivnosti i mjere koje imaju za cilj sprečavanje štetnih aktivnosti, oštećenja ili zagađivanja prirode, smanjenje ili eliminisanje nastale štete i obnova prirode i dovođenje u prvobitno stanje.
Pod pojmom prirode u ovom kontekstu se podrazmijevaju divlje biljne i životinjske vrste, minerali, fosili i prirodna geografska (kopnena ili vodena) područja, odnosno svi dijelovi okoline (okoliša, životne sredine) u kojoj čovjek svojim djelovanjem još uvijek nije izvršio značajan negativni uticaj. Zaštićena područja su najčešći način ili alat na koji se vrši zaštita prirode. Na ovaj način se direktno štite biljne vrste a zaštitom prirodnih staništa se stvaraju osnovni preduslovi za zaštitu životinjskih vrsta. Naravno, pored toga se upražnjava i direktna zaštita određenih biljnih i životinjskih vrsta, a najčešće se primjenjuje kombinacija ova dva načina.
1.4.1. ZAŠTITA PRIRODNIH PODRUČJA
Prvi najjednostavniji i najučinkovitiji odgovor na sve izraženije smanjenje biodiverziteta predstavlja uspostavljanje zaštićenih prirodnih područja. Samo tako se mogu barem djelimično nadoknaditi veliki gubici u dosadašnjoj ljudskoj neprimjerenoj ophodnji prema prirodnim dobrima, osigurati opstanak velikog dijela biljnog i životinjskog svijeta i očuvati prirodne ekosisteme i osigurati prirodnu baštinu za buduće generacije. Što je površina zaštićenih područja veća to smo bliži jednoj od osnovnih zamisli trajno održivog razvoja. Trenutno je na planeti pod zaštitom prema kriterijima IUCN-a 12,65 % kopnenih predjela od njihove ukupne površine (UN lista 2003 – posljednji izvještaj). Od ukupno 18,8 miliona km² zaštićenih svjetskih površina oko 60% je pod strogom zaštitom dok je preostalih 40% pod djelimičnom zaštitom. Također, u međunarodnom sistemu zaštite 220 miliona ha su rezervati biosfere, a 126 miliona ha su spomenici prirode. Ovi podaci se ne odnose na zaštićena svjetska močvarna područja, koja su od globalnog značaja, a čija površina iznosi ukupno oko 77 miliona ha.
Tabela br. 2 – Povećanje broja i površine ukupnih zaštićenih područja u svijetu (UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003)
Godina.............Broj područja.............Površina područja(miliona km²)
1962....................9.214....................................2,4
1972...................16.394....................................4,1
1982...................27.794....................................8,8
1992...................48.388...................................12,3
2003..................102.102...................................18,8
Dakle, određeni prostori i vrste koji se odlikuju visokim nivoom biološke raznolikosti, u kojima postoje vrijedni biološki, geomorfološki, hidrološki i drugi sadržaji zaštićuju se zakonom države na čijem su teritoriju. Zaštićeni objekti su različiti po specifčnostima, veličini, oblicima i intenzitetu zaštite i variraju od pojedinačnih prirodnih lokacija (vodopad, pećina i sl.) i određenih vrsta biljaka i životinja pa sve do velikih teritorijalnih prostranstava mjerenih hiljadama kvadratnih kilometara. Iako je u praksi prisutno znatno variranje o preciznoj svrhi za koju su namjenjena zaštićena područja nabrojaćemo ipak one koje se smatraju glavnima:
♦ Naučno istraživanje;
♦ Zaštita divljine;
♦ Očuvanje raznolikosti vrsta i gena;
♦ Zaštita specifčnih prirodnih i kulturnih odlika;
♦ Turizam i rekreacija;
♦ Obrazovanje;
♦ Održiva upotreba resursa iz prirodnih ekosistema;
Veoma važno je istaći da zaštićena područja nude zaštitarske, ali i razvojne mogućnosti, čemu uz dužno poštovanje zaštitarskih koristi, treba davati prednost. Uvriježeno mišljenje o zaštićenim područjima po kojem na tom prostoru „ni travku ne možeš ubrati“ je prevaziđeno i zastarjelo. Zaštićena su područja živi pejzaž koji se ne može praviti bez lokalnog stanovništva koje tu ostvaruje svoje ekonomske planove i kvalitet života, naravno, sve u skladu sa zahtjevima očuvanja prirodne sredine i održivog razvoja.
1.4.2. CRVENA LISTA UGROŽENIH VRSTA
Crvena lista ugroženih vrsta Svjetske unije za zaštitu prirode IUCN-a predstavlja globalni prikaz statusa ugroženosti biljnih i životinjskih vrsta. Crvena lista je indikator biološke raznolikosti te trenutno predstavlja najveću bazu podataka takvog tipa. Ona ukazuje na smanjenje biološke raznolikosti, probleme u zaštiti i na vrste kojima su potrebni programi zaštite. Program Crvene liste (Red List Programme) ima za cilj identifkaciju vrsta kojima je zaštita najneophodnija, kao i da ocjeni globalni indeks narušenosti biodiverziteta. Većina država se povodi prema podacima Crvene liste te na osnovu godišnjih izvještaja rade prioritete u lokalnim programima zaštite ugroženih vrsta. Također, vrši se kreiranje lokalnih lista prema kojima se vrši nadopuna Crvene liste. Prema objavljenoj Crvenoj listi za 2008. godinu, ugroženo je 16.306 životinjskih vrsta, a od 2006. taj broj se povećao za 188 novih ugroženih životinjskih vrsta. Na listi je i 785 životinjskih vrsta koje su izumrle, dok dodatnih 65 vrsta više ne postoji u prirodi, nego se uzgajaju u zatočeništvu, negdje radi očuvanja vrste, a drugdje radi njihovog krzna, mesa i slično.
Crvena lista IUCN-a funkcioniše po sljedećim principima:
> mora biti dostupna svima;
> proces procjene statusa ugroženosti treba da bude čist i jasan;
> spisak vrsta na listi mora biti određen na osnovu kriterijuma i kategorija koje treba da budu podložne promjenama kada je to potrebno;
> mora da postoji u elektronskoj verziji;
> na svakih 5 godina izdaje se nova verzija crvene liste;
> informacije na mreži treba da budu interaktivne.
Grupa stručnjaka (Red List Authorities) za sve taksonomske grupe provjerava da li su ispoštovani svi kriterijumi za ocjenu ugroženosti (najmanje jednom u 10 godina, a ukoliko je to moguće jednom u 5 godina). Svi podaci na crvenoj listi organizovani su pregledno, a pretrage se vrše pomoću ključnih riječi, regiona svijeta, tipa staništa. Svaki takson na listi potkrepljen je osim statusom konzervacije i nizom potrebnih informacija, od latinskog i „narodnog“naziva, preko staništa koje vrsta naseljava, pa do trenutnog statusa brojnosti odnosno trenda koji se zapaža u posljednjih par godina, kao i velikim brojem linkova na kojima se mogu naći sve dodatne informacije ili fotografje. Lista se stalno mijenja i provjerava tako da se na njoj dešavaju stalne promjene.
Kategorije ugroženosti vrsta
Za kategorizaciju ugroženosti vrsta koriste se naučno zasnovani kriterijumi koji su univerzalno primjenljivi. Korištenjem kriterijuma za ketegorizaciju ugroženosti vrste jednostavno se dolazi do podatka o stepenu ugroženosti taksona i omogućava se sprovođenje programa zaštite. Pregled kategorija ugroženosti vrsta prema IUCN-u
EX-Izumrli
Takson je izumro kada ne postoji osnovana sumnja da je posljednji primjerak mrtav. U ovoj kategoriji nalazi se ogroman broj vrsta koje su nedavno izumrle uslijed različitih uzroka.
EW-Iščezli u prirodi
Takson je iščezao u prirodi kada je poznato da opstaje jedino u kulturi, u zatočeništvu ili kao naturalizovana populacija znatno izvan granica prethodnog rasprostranjenja. Pretraživanja terena na kojima vrste egzistiraju, u određenim periodima godine je osnovni pokazatelj.
CR-Krajnje ugrožen
Takson je krajnje ugrožen kad je suočen sa izgledom najviše vjerovatnoće nestajanja u prirodi u najbližoj budućnosti. To se procjenjuje na osnovu nekoliko kriterijuma:
> redukcije brojnosti populacije za najmanje 80% u periodu od zadnjih 10 godina ili tokom poslednje tri generacije;
> procjenom da takson zauzima površinu manju od 100 km², ili ako je zauzeta površina manja od 10 km²;
> ako je uočena izrazita fragmentacija populacije ili pojava lokalnosti, produženo opadanje ili ekstremno kolebanje prostora u kome se takson pojavljuje, zauzete površine, kvaliteta staništa, broja lokalnosti ili subpopulacija i broja zrelih jedinki;
> ukoliko populacija broji manje od 250 zrelih jedinki, a procjenjeno je produženo opadanje za najmanje 25% u toku tri godine ili jedne generacije;
> ako je procjenjeno produženo opadanje broja zrelih jedinki i strukture populacije u vidu izrazite fragmentacije, odnosno, ako se sve jedinke nalaze u jednoj jedinoj subpopulaciji;
> ako populacija broji manje od 50 zrelih jedinki;
> ukoliko se pretpostavi da je vjerovatnoća nestajanja u prirodi veća od 50% u narednih 10 godina tj. u naredne tri generacije.
EN-Ugrožen
Takson je ugrožen ukoliko se suočava sa visokim rizikom od nestajanja u prirodi u bliskoj budućnosti. Kriterijumi kojima se ovo potvrđuje su:
> redukcija brojnosti populacije za najmanje 50% u poslednjih 10 godina ili u toku tri zadnje generacije;
> ukoliko takson zauzima prostor manji od 5.000 km², ili ako je zauzeta površina manja od 500 km²;
> ako je uočena izrazita fragmentacija populacije ili utvrđeno postojanje na samo pet mjesta, produženo opadanje ili ekstremno kolebanje prostora u kome se takson pojavljuje, zauzete površine, kvaliteta staništa, broja lokalnosti ili subpopulacija i broja zrelih jedinki;
> ako je utvrđeno da populacija broji manje od 2.500 zrelih jedinki a procjenjeno je produženo opadanje za najmanje 20% u toku pet godina ili dvije generacije;
> ako je uočeno produženo opadanje broja zrelih jedinki i strukture populacije u obliku izrazite fragmentacije odnosno, ako se sve jedinke nalaze u jednoj jedinoj subpopulaciji;
> ako populacija broji manje od 250 zrelih jedinki;
> procjena da je vjerovatnoća nestajanja u prirodi veća od 20% u narednih 20 godina odnosno u narednih pet generacija.
VU-Ranjivi
Takson je ranjiv kad se suočava sa visokom vjerovatnoćom nestajanja u prirodi, a što se procjenjuje na osnovu sljedećih kriterijuma:
> uočenom redukcijom brojnosti populacije za najmanje 20% u toku poslednjih 10 godina ili u poslednje tri generacije;
> procjenom da je veličina prostora na kome se takson pojavljuje manja od 20.000 km², ili je zauzeta površina manja od 2.000 km²;
> ukoliko je uočena izrazita fragmentacija populacije ili pojava postojanja na samo pet mjesta (lokalnost), produženo opadanje ili ekstremno kolebanje prostora u kome se takson pojavljuje, zauzete površine, kvaliteta staništa, broja lokalnosti ili subpopulacija i broja zrelih jedinki;
> ukoliko populacija broji manje od 10.000 zrelih jedinki a procjenjeno je produženo opadanje za najmanje 10% u toku 10 godina ili tri generacije;
> ako je uočeno produženo opadanje broja zrelih jedinki i strukture populacije u vidu izrazite fragmentacije odnosno ako se sve jedinke nalaze u jednoj jedinoj subpopulaciji;
> ukoliko je populacija vrlo mala (procjene da broji manje od 1.000 zrelih jedinki) ili usko rasprostranjena, tj. izrazito sužena u pogledu zauzete površine (obično ispod 100 km²) ili broja lokalnosti (manje od 5);
> procjena da je vjerovatnoća najmanje 10% da će populacija isčeznuti iz prirode u narednih 100 godina;
LR-Niska vjerovatnoća opasnosti
Taksoni uvršteni u ovu kategoriju dijele se na tri grupe:
> Zavisni od zaštite(CD) - ukoliko bi program očuvanja i zaštite bio okončan, takson bi mogao biti uvršten u neku od gore pomenutih kategorija;
> Skoro ugroženi (NT) - taksoni koji nisu uvršteni u program zaštite, ali se nalaze blizu kategorije osjetljivih;
> Posljednja briga (LC) - taksoni koji nisu određeni kao zavisni od zaštite ni kao skoro ugroženi.
DD-Bez dovoljno podataka
Taksoni koji ovde pripadaju nisu uvršteni ni u jednu kategoriju zbog nedovoljno podataka o stanju populacije, abundaciji, i arealu.
NE-Neopredjeljen
Takson je neopredjeljen ukoliko još uvijek nije podvrgnut kriterijumima za procjenu njegovog statusa zaštite.
1.5. MEĐUNARODNA ISKUSTVA U ZAŠTITI PRIRODNIH PODRUČJA
U razvijenom svijetu se uveliko primjenjuje kriterij po kome se civilizacijska zrelost jednog naroda, između ostalog, mjeri i njegovim odnosom prema prirodnoj i kulturno-historijskoj baštini. Sve zemlje EU su donijele zakonske mjere za zaštitu određenih lokacija koje su značajne za konzervaciju prirode kao „zaštićena područja“. Zaštićena područja predstavljaju ključni instrument prilikom zaštite zona sa značajnim i/ili ugroženim biodiverzitetom i prirodnom baštinom. Prema Svjetskoj organizaciji za zaštitu prirode (The World Conservation Union - IUCN) zaštićeno područje se defnira kao: „Područje kopna i/ili mora koje je posebno posvećeno zaštiti i održavanju biološke raznolikosti, kao i prirodnih i sa njima povezanih kulturnih resursa, a kojim se upravlja putem zakonskih ili drugih efektivnih mjera“.
Slika 2 – Udio IUCN kategorisanih i nekategorisanih (BK) područja u odnosu na ukupnu površinu i broj zaštićenih područja u svijetu (UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003)
1.5.1. KATEGORIZACIJA ZAŠTIĆENIH PRIRODNIH PODRUČJA
U zavisnosti od svojih prirodnih i teritorijalnih karakteristika postoji više vrsta zaštićenih područja koja se razlikuju po vidu (režimu) zaštite koji se u njima sprovodi. Također, u mnogim državama su prisutne različite kategorizacije režima zaštićenih područja. Prema IUCN-u, koji je najrelevantnija međunarodna organizacija za zaštitu prirode, postoji šest, odnosno sedam kategorija zaštićenih područja, obzirom da se prva kategorija dijeli na dvije kategorije.
Ia kategorija: strogi prirodni rezervat - predodređena samo za naučna istraživanja i/ili praćenje okoliša;
Područje koje posjeduje neke izvanredne ili reprezentativne ekosisteme, geološke ili fziološke karakteristike i/ili vrste dostupno prevenstveno za naučna istraživanja i/ili ekološki monitoring.
Ib kategorija: zona divljine – namjenjen uglavnom za zaštitu divljine;
Velika zona neprominjenog ili neznatno promijenjenog kopna (i/ili mora), koja zadržava svoja prirodna obilježja i uticaj, bez permanentne ili značajne habitacije, kojom se upravlja na način koji omogućava očuvanje njenih prirodnih uslova.
II kategorija: nacionalni park – zaštićeno područje određeno za zaštitu ekosistema i rekreaciju;
Prirodna površina kopna (i/ili mora) namjenjena za a) zaštitu ekološkog integriteta jednog ili više ekosistema za sadašenje i buduće generacije, b) isključenje eksploatacije ili radnji koje nisu u skladu sa namjenom svrhe zone i c) pružanje osnova za duhovne, naučne, obrazovne, rekreacijske i posjetiteljske mogućnosti, pri čemu one moraju biti ekološki i kulturološki kompatibilne.
III kategorija: spomenik prirode – zaštićeno područje za konzervaciju specifčnih prirodnih pojava;
Površina koja sadrži jedan ili više specifčnih prirodnih (i/ili kulturnih) odlika koje su od izuzetnog značaja uslijed nasljeđene rijetkosti, reprezentativnosti ili estetskih kvaliteta ili kulturnog značaja.
IV kategorija: habitat (zona upravljanja staništima / vrstama) – zaštićeno područje određeno samo za konzervaciju i intervencije u upravljanju područjem;
Površina kopna (i/ili mora) koja je predmet aktivne intervencije u svrhu upravljanja kako bi se osiguralo održanje staništa i/ili kako bi se ispunili zahtjevi određenih vrsta.
V kategorija: zaštićeni pejzaž (morsko područje) – zaštićena područja karakteristična po prirodnoj ljepoti namjenjena konzervaciji i rekreaciji (zaštićeni krajolik, park šuma, park prirode, regionalni park i memorijalno područje);
Površina kopna, sa obalom i morem gdje je to podesno, gdje su interakcije ljudi i prirode u toku vremena stvorile zonu izraženog karaktera sa značajnim estetskim, ekološkim (i/ili kulturnim) vrijednostima, i često sa visokim biodiverzitetom. Očuvanje integriteta ovih tradicionalnih interakcija je od vitalnog značaja za očuvanje, održavanje i evoluciju jedne ovakve zone.
VI kategorija: zaštićeno područje prirodnih resursa – zaštićeno područje namjenjeno uglavnom za održivo upravljanje prirodnim resursima (npr. gazdovanje resursima zaštićenog područja);
Zona koja dominantno sadrži nemodifcirane prirodne sisteme, čijim se upravljanjem osigurava dugoročna zaštita i održanje biodiverziteta, omogućavajući u isto vrijeme održivi protok prirodnih proizvoda i usluga kako bi se zadovoljile i potrebe lokalne zajednice.
Tabela 3. Broj i površina zaštićenih prirodnih područja u pojedinim regionima (UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003.)
1.5.2. NACIONALNI PARKOVI
Najpoznatiji i najatraktivniji oblici zaštićenih područja su nacionalni parkovi (NP). Razlozi za to su u činjenicama da se radi o teritorijalno velikim prostorima, sa visokim estetskim, biološkim i drugim vrijednostima, a kojima je fzički pristup, odnosno posjet veoma lako omogućen. Uostalom, sama defnicija IUCN-a kaže da se NP utvrđuje sa ciljem zaštite prirodnih područja od izuzetne vrijednosti, nacionalnog i međunarodnog značaja za duhovne, naučne, edukativne, rekreativne ili turističke svrhe. Međutim, još uvijek se mogu čuti pitanja o tome kakve su koristi od uspostavljanja nacionalnih parkova. Po mišljenju eksperata koristi su višestruke:
♦ Zaštitne: trajna zaštita biodiverziteta kao i ostalog prirodnog i kulturno istorijskog naslijeđa;
♦ Ekonomske: promjena sticanja dohodka, odustajanje od kratkoročnih ekonomskih interesa, novi duh „pozitivnog šumarstva“, novi menadžment prostora, atmosfera samoodrživosti;
♦ Razvojne: napuštanje stereotipa donosi različite mogućnosti zapošljavanja lokalnog stanovništva u turizmu (tranzitni, seoski, naučni, zdravstveni ...), proizvodnji zdrave hrane, servisi u funkciji parka (rendžeri, vodiči, uprava parka), komunkacije sa svijetom;
♦ Političke: internacionalizacija, smanjenje ksenofobije kao posljedice rata, prevazilaženje nacionalnih tenzija;
♦ Sociološke: porast osjećanja samopoštovanja, senzibilizacija stanovništva;
♦ Obrazovne: stvaranje uslova za znanstveni rad, interakcija sa obrazovnim i znanstvenim ustanovama.
Model zasnivanja nacionalnih parkova prema IUCN (50 % evropskih zemalja je prihvatilo ovaj model):
1. zona jezgra (apsolutna zaštita)
2. rekreativna zona (regulirano rekreativno korištenje)
3. zona tradicionalnog korištenja (ograničeno gazdovanje)
4. zona održivog korištenja (ekonomsko korištenje prostora)
Zaštićena područja su jedan od najčešće korištenih alata u konzervaciji prirode. Načini i oblici zaštite variraju od zemlje do zemlje i određeni su nacionalnim zakonskim aktima. Pored toga postoji veliki broj međunardnih sporazuma, konvencija i dokumenata koji uređuju oblast prirode. Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN) ima dugoročni cilj, a to je da svaka zemlja treba staviti pod zaštitu minimalno 10% svoje teritorije. U većini država se provode nacionalne akcije za zaštitu prirode ovisno o tome koliko je javnost zainteresirana ali i o tome koliki su stvarni prirodni potencijali koji trebaju zaštitu. Stoga u Evropi postoje značajna odstupanja između nekih zemalja. Uglavnom se mogu izdvojiti tri vrste aktivnosti koje se poduzimaju na konzervaciji prirode:
- Aktivnosti za zaštitu vrsta;
- Aktivnosti na zaštiti posebnih zona;
- Aktivnosti namjenjene usklađivanju konzervacije prirode i strategija različitih ekonomskih sektora;
Tabela br 4 - Prikaz ukupne površine zaštićenih područja u zemljama bližeg okruženja
(UN lista zaštićenih područja, - IUCN / UNEP World Conervation Monitoring Centre 2003.)
Država..............Površina zaštićenih područja (ha).............Postotak od ukupne površine države
Makedonija..........................257.100.............................................7,9 %
Slovenija.............................202.500.............................................7.4 %
Hrvatska..............................565.400............................................6,9 %
Srbija..................................534.232............................................6.4 %
Crna Gora.............................108.716............................................ 7,8 %
Danas u svijetu egzistira više od 1.050 zaštićenih područja u rangu nacionalnog parka sa preko 256 miliona hektara. Svijest o potrebi očuvanja i zaštite visoko vrijednih prirodnih prostora pojavila se prvo u SAD-u gdje je 1872. g. država osnovala prvi nacionalni park Yellowstone. U Evropi je prvi nacionalni park osnovan 1909. g. u Švedskoj, potom 1914. g. u Švicarskoj, a nakon toga se mreža nacionalnih parkova (ali i ostalih vrsta zaštićenih područja) u Evropi naglo širi i razvija. Do 1939. godine u Evropi je postojao 31 nacionalni park u 15 zemalja. Danas pojedine zamlje Evrope imaju veliki broj nacionalnih parkova (Finska 32, Švedska 25, Rusija 22, itd.) dok neke imaju tek po jedan nacionalni park (Portugal, Latvija, Slovenija). Razvojne mogućnosti koje se pružaju lokalnom stanovništvu su sve veće što jasno dokazuju pozitivna iskustva širom svijeta. Primjera radi navodimo podatke o godišnjem broju posjetilaca određenih nacionalnih parkova: Plitvička jezera 800.000, Bayerische Wald 1,5 miliona, Hohe Tavern 4,5 miliona, nacionalni parkovi u SAD-u preko 120 miliona.
2. ZAŠTITA PRIRODE U BOSNI I HERCEGOVINI
Nesumnjivo je da Bosna i Hercegovina ima veliki broj prirodnih vrijednosti koje zaslužuju, odnosno imaju potrebu da budu zaštićeni nekim od vidova zaštite. Nažalost, još uvijek ne postoji dovoljno funkcionalan sistem zaštite koji bi obezbijedio da se rijetke i ugrožene vrste i visokovrijedni prirodni pejzaži stave u funkciju zaštite, odnosno da se sa njima postupa u skladu sa principima održivog razvoja. U predratnim vremenima je postojao sistem zaštite koji je, uprkos svemu, bio koliko – toliko funkcionalan, ali površina zaštićenih područja, kao i broj zaštićenih vrsta, bila je izuzetno mala. Da stanje bude gore po prirodu danas je situacija čak i nepovoljnija kada se uzme u obzir činjenica da sistemska zaštita biljnih i životinjskih vrsta (izuzev zaštite područja) u praksi ne postoji te da je površina pod zaštitom čak i manja nego što je to bila u ranijem sistemu. Iako su još 2002. i 2003. godine u Republici Srpskoj (RS) i Federaciji Bosne i Herecegovine (FBiH) usvojeni prihvatljivi zakoni o zaštiti okoliša i prirode njihova primjena nije zadovoljavajuća. Tome znatno doprinosi nepostojanje većine potrebnih podzakonskih akata koji bi omogućili i praktičnu primjenu zakona. Imajući u vidu dosadašnju dinamiku usvajanja podzakonskih akata možemo zaključiti da će se na njihovo kompletiranje itekako sačekati.
Posebno je alarmantna situacija sa zaštitom vrsta i zaštitom područja obzirom da pri resornom ministarstvu zaduženom za okoliš u FBiH ne djeluje tzv. agencija za zaštitu prirode (u RS-u djeluje). Ovakva agencija je praktično djelovala sve do prije nekoliko godina (Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa BiH) i njene aktivnosti su, pored zaštite kulturno-historijskog naslijeđa, bile uglavnom usmjerene na poslove zaštite prirode. Danas je očigledno da resorna entitetska ministarstva nemaju dovoljno vlastitih kapaciteta, ali ni razumijevanja od strane ostalih relevantnih institucija, da bi kvalitetno obavljali pomenute poslove.
Generalno, u Bosni Hercegovini je svijest o zaštiti okoline i prirode na veoma niskom nivou. Sa jedne strane radi se o nedostatku osnovne kulture i nedovoljnoj educiranosti dok sa druge strane kod određenog sloja stanovništva postoji jasna želja za sticanjem profta raznim neprihvatljivim sredstvima pri čemu se ne preza ni od najradikalnijih zahvata u okoliš. Nepostojanje kvalitetnog pravnog sistema omogućava, odnosno dozvoljava radnje koje bi trebale biti sankcionisane po već postojećim zakonima bez da postoje odredbe o zaštiti određenih područja. Također, već zaštićena područja nisu nikakav garant da će priroda u njima biti očuvana u skladu sa vidom zaštite koja bi trebala da egzistira na tom području. Klasičan primjer je Prokoško jezero koje je od strane bivše države proglašeno kao rezervat prirode još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća te je od 2004. ponovo proglašeno zaštićenim po novom federalnom zakonu o zaštiti prirode. Međutim, to nije ni najmanje popravilo aktualnu situaciju pa se divlja gradnja, kao najveći problem ovog područja, nastavila i dalje, a nije došlo ni do saniranja područja i uklanjanja bespravno sagrađenih objekata. Drugi primjer se odnosi na Blidinje jezero na Čvrsnici koje je postalo poligon za gradnju neprimjerenih vikend naselja, a također se radi o zaštićenom području. Negativnih primjera ima veoma mnogo i teško ih je sve i nabrojati. Međutim, ostaje nam nada da će vlasti i javnost BiH što prije prepoznati važnost zaštite prirode i zaštićenih područja pogotovo imajući u vidu da je sektor zaštite okoline jedan od visoko rangiranih prioriteta Evropske unije u procesu integracije.
2.1. PRIRODNE VRIJEDNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
U skladu sa principima Konvencije o biološkoj raznolikosti, biodiverzitet BiH se temelji na raznolikosti gena, raznolikosti vrsta i raznolikosti ekosistema i pejzaža. Specijski diverzitet (diverzitet vrsta) odlikuje se najvišim stupnjem endemičnosti na prostoru Evrope. Osim specijske, diverzitet BiH se odlikuje i izuzeno visokim stupnjem pejzažne raznolikosti u koju su integrirani i svi oblici geološke i biološke različitosti u najširem smislu. Bosna i Hercegovina je bogata biološkom raznolikošću, između ostalog, iz razloga što pripada trima različitim geološkim i klimatskim regijama:
- Mediteranska regija,
- Eurosibirska-boreoamerička regija,
- Alpska-visokonordijska regija.
Upravo na području BiH nalaze se brojni razvojni endemni centri, te centri reliktnosti – refugijumi tercijarne fore i faune, koja se upravo u specifčnim klimatskim uvjetima održala i do danas. Uzevši u obzir broj vrsta (S) i relativno malu površinu zemlje (A) – S/A odnos – Bosna i Hercegovina spada među najbogatije zemlje u Evropi. Čak 30% ukupne endemične fore Balkana (1.800) vrsta se nalaze u BiH. BiH također raspolaže izuzetno visokim stepenom diverziteta biotopa. Tome doprinosi specifčna orografja, geološka podloga, hidrologija i ekoklima.
Tabela 6, Procjena diverziteta u BiH prema skupinama (Strategija zaštite okoliša FBiH, 2007.)
Broj Skupina
1. 1100 vrsta alga
2. 500 vrsta mahovina
3. 70 vrsta papratnjača
4. 4100 vrsta sjemenača
5. Više od 100 vrsta riba
6. 20 vrsta vodozemaca
7. 35 vrsta gmizavaca
8. 320 vrsta ptica
9. 80 vrsta sisara
10. Oko 10 000 vrsta beskičmenjaka
11. Oko 1400 vrsta gljiva
12. Oko 300 vrsta lišajeva
13. više hiljada nedovoljno poznatih prokariota
Geološka raznolikost predstavlja raznovrsnost formi stijena i njihovih konstituenata minerala, reljefa, hidrogeoloških oblika i drugih determinanti stvarnih i potencijalnih biotopa određenog prostora. Imajući u vidu površinu zemlje, te broj do sada utvrđenih geoloških rariteta, BiH spada u red najraznovrsnijih zemalja u Evropi. Iako pod izraženim antropogenim uticajem georaznolikost je još uvijek lokalno očuvana pa je treba staviti pod odgovarajući sistem održivog upravljanja. Geološka raznolikost Federacije BiH je temeljna determinanta visokog stepena raznolikosti staništa, odnosno biotopa.
Kao posljedica koegzistencije i visokog nivoa interakcija između biološke i geološke raznolikosti, na čitavom prostoru BiH je prisutan i visok stepen pejzažnih raznolikosti. Uvažavajući biogeografske i fzičko-geografske specifčnosti mogu se razlikovati slijedeći tipovi pejzaža:
- Mediteranski pejzaži,
- Supramediteranski pejzaži,
- Mediteransko-montani pejzaži,
- Pripanonski pejzaži,
- Planinski pejzaži;
Poseban pečat unikatnosti prostoru BiH daju specifčni pejzaži koji su karakteristični za ukupni diverzitet i prema kojima se vrši identifkacija ekosistema sa visokim prirodnim vrijednostima:
1. Visokoplaninski pejzaži sa dominacijom ekosistema planinskih livada ili rudina, planinskih
točila ili sipara, pukotina stijena, baziflnih treseta, te pretplaninskih ekosistema klekovine
bora, bukve, munike, smrče i jele;
2. Raznoliki i polidominantni pejzaži u refugijumima Bosne i Hercegovine:
a. pejzaži reliktnih borovih šuma na dolomitima i ofolitskoj zoni sa ekosistemima ilirskog bora, munike,
b. pejzaži reliktno-refugijalnih ekosistema u kanjonima i klisurama Une, Sane, Neretve, Bosne i Drine, u kojima je sadržan najveći diverzitet ekosistema, zajednica, staništa, vrsta, te geoloških formi;
3. Močvarni pejzaži (Hutovo Blato, Buško Blato, Bardača), planinska jezera Kupreške visoravni, Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Šatora, te močvarna planinska područja u obliku ostrva (Vranica, Zvijezda).
4. Složeni ekosistemi kraških polja i polja u kršu (Grahovsko, Livanjsko, Glamočko, Kupreško, Šuićko, Grudsko, Posuško, Dugo polje, Mostarsko blato, Ljubuško, Stolačko i zapadni dio Popovog polja sa hidrogeološkim i morfološkim fenomenom – pećinom Vjetrenicom)
Na osnovu Strategije zaštite okoliša FBiH generalno se mogu izdvojiti sljedeće karakteristike biološke i pejzažne raznolikosti:
- visok stepen specijske, genetičke i ekosistemske raznolikosti;
- visok stepen očuvanosti cjelina pejzažne raznolikosti od evropskog i globalnog značaja;
- značajan stepen promjena u odnosu na distribuciju i sastav klimatogenih ekosistema;
- izražen trend gubitka biološke i pejzažne raznolikosti, uslovljen antropogenim uticajima;
Prirodno naslijeđe BiH podrazumijeva dijelove prirodnog okoliša koji su izdvojeni i prepoznati kao područja od visokog značaja te kao takvi zaštićeni zakonskim aktima. Ukupna površina pod zaštitom je veoma niska i ne odgovara prirodnim potencijalima koje BiH posjeduje. Čak ni ona područja koja posjeduju određeni stepen zaštite ne ostaju pošteđena raznih antropogenih destruktivnih aktivnosti. Stoga nije rijetkost da se u zaštićenim područjima, pod isprikom „održivog“ razvoja, grade energetski objekti, otvaraju kamenolomi, vrše neprimjerene sječe itd.
Slika br. 3 – Područja pod pritiscima antropogenih (ljudskih) djelatnosti
(NEAP BiH 2003.)
Osnovni elementi koji utiču na gubitak biološke raznolikosti su:
- konverzija staništa,
- prekomjerna eksploatacija prirodnih resursa,
- zagađenje,
- invazivne vrste,
- uticaj klimatskih promjena,
- ekološka svijest.
Istovremeno, značajan stepen ugroženosti biološke i pejzažne raznolikosti ogleda se kroz sljedeće identifcirane karakteristike:
- kritično ugrožene vrste / staništa / ekosistemi / pejzaži od lokalnog i globalnog značaja;
- staništa i ekosistemi sa velikim brojem endemičnih i reliktnih vrsta ili ugroženih vrsta ili sa visokom stopom bogatstva biološke raznolikosti;
- ekosistemi sa značajnom ekonomskom i ekološkom vrijednošću;
- pejzaži sa značajnom biološkom i kulturnom raznolikošću;
2.2. INSTITUCIONAlNI OKVIR ZAŠTITE OKOLINE U BIH
Na temelju Ustava Bosne i Hercegovine, upravljenje okolišem nije institucionalizirano na nivou države, nego je u okviru organizacione strukture vlada entiteta koje imaju ministarstva koja se bave problematikom okoliša. U Federaciji BiH nadležnost po pitanju zaštite okoliša najvećim dijelom pripada Federalnom ministarstvu turizma i okoliša, ali i drugim institucijama:
> Federalno ministarstvo prostornog uređenja,
> Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva,
> Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije,
> Federalni zavod za geologiju,
> Federalni meteorološki zavod,
> J.P. za Vodno područje slivova rijeke Save,
> J.P. za Vodno područje slivova Jadranskog mora;
U Republici Srpskoj nadležnost uglavnom pripada Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, ali i drugim institucijama:
> Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede,
> Ministarstvo privrede, energetike i razvoja,
> Republički hidrometeorološki zavod,
> Institut za ekologiju, zaštitu na radu i zaštitu od požara (Banja Luka),
> Pravna lica koja su dobila licencu za obavljanje djelatnosti iz oblasti okoliša;
U distriktu Brčko politika zaštite okoliša je u direktnoj nadležnosti Vlade Distrikta preko sektora za komunalne djelatnosti i sektora za poljoprivredu i šumarstvo. U FBiH je dio odgovornosti upravljanja okolišem i u nadležnosti kantonalnih ministarstava. Poslove zaštite prirode iz nadležnosti kantona vrši kantonalno ministarstvo nadležno za poslove okoliša.
Iako u Bosni i Hercegovini ne postoji državna agencija koja bi se bavila pitanjima okoliša, Vlade Entiteta su sarađivale po pitanju zajedničkih interesa kroz Koordinacioni odbor za okoliš koji je formiran sredinom 1998. godine. Osnivanjem međuentitetskog tijela za zaštitu okoliša 2006. godine prestao je sa radom Koordinacioni odbor za okoliš, a treba spomenuti da od 2002. g. na nivou BiH, postoji i Upravni komitet za zaštitu okoliša i održivi razvoj.
Prema Zakonu o ministarstvima i upravi BiH, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH je odgovorno (u saradnji sa entitetskim ministarstvima) za izvršavanje međunarodnih okolinskih obaveza na području BiH. Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave BiH (Službeni glasnik BiH br. 5/03) se ovom ministarstvu daje izmedju ostalog “nadležnost za prirodne resurse, energetiku i okoliš”.