Ljubitelji i čuvari prirode

[Olimp]

Sve više ljudi odlazi u prirodu kako bi se rasteretili stresnog života u urbanim naseljima koji nam je nametnut sve bržim tempom življenja. U prirodu odemo i da bi "udahnuli" malo svježeg zraka i provjetrili pluca, da bi doživjeli kojekakvu zgodu i zgodicu koju cemo kasnije prepricavati i nadogradivati tako da cemo biti sve veci i veci u ocima sagovornika...

Ali koliko nas tu prirodu cuvamo? Pazimo da ostane netaknuta našim prolaskom i bivakovanjem u njoj. Koliko pomažemo samoj prirodi da lakše opstane i zalijeci rane dobivene ljudskim nemarom, nehatom ili namjernim radom? Da li se na odlasku iz prirode osvrcemo za sobom kontrolirajuci da nismo u njoj ostavili nešta cemu nije mjesto u njoj?

Krecuci se prirodom vidio sam svakakvih postupaka neodgovornih ljudi, ali vidio sam i postupaka koje vrijedi pohvaliti, istaknuti i kao primjer drugima pokazati. Evo jednoga od njih.

Na jednom parčetu zemlje, koje za visokih voda Dunava postaje otok, a za niskih poluotok tri mlada bracna para iz Apatina, odluciše provesti jedno vrijeme u prirodi.





Oko otoka (bio je visok vodostaj rijeke) kružile su jake riječne struje i vitlali riječni virovi. Mladi ljudi postaviše šatore i uživaju u prirodi i riječnom miru. Sa mjesta gdje postaviše svoj logor, nekih desetak kilometara uzvodno od Bogojeva na lijevoj strani rijeke, imaju prekrasan pogled na Dunav.





Sama rijeka svojim proticanjem prosto poziva da gledamo u nju i odmaramo i oči i dušu. Tihi šumovi virova i vode u protoku opuštaju organizam, snažeci ga.





Prolaskom pored njih kao učesnik regate TID 2010, bio sam pozvan da svratim na pićence, ali o tome cu posebno da pricam. Svratio sam do tih mladih ljudi, punih životne energije i povjerenja prema drugima i zapazio nešta što mi je zagolicalo radoznalost.

[Olimp]

Na obali nedaleko od zajedničkog šatora, dnevnoga boravka kako bi netko rekao, ležao je mladi jastreb, privezan da ne bi odlutao ili pao u rijeku. Još je kunjao polumokar ispod oka promatrajuci okolinu i ne dajući nikakvoga znaka da ga ona zanima.

Domaćini mi rekoše da su vidjeli da nešta pliva u rijeci otimajući se njenim talasima. Jedan od njih je odmah uskočio u čamac, doplovio do ptića koji samo što se nije udavio, izvadio ga iz rijeke i dovezao na obalu. Tu su ga obrisali, privezali, ostavili mu vode i hrane i pustili ga se odmori na miru i prikuplja snagu.

Ali kada su kasnije počeli da pripremaju ribu, dadoše mu iznutrice i prić je oživio.





Počeo je hlapljivo jesti. Stručno je kljunom, uz pomoc kandži trgao najprije iznutrice jednoga soma, a potom i od dva smuđa. Naočigled nas se iz nekakve kunjave, nemoćne pticice, pretvorio u ponosnog moćnog predatora, straha i trepeta malih životinja u prirodi.





Svi smo bili iznenađeni tom njegovom brzom pretvorbom, ali nas je ona i obradovala. Naročito ponosne domaćine zahvaljujuci cijoj humanoj gesti ostade ptica u životu.

Pitali su se i otkuda on u Dunavu. Kao jedini logičan odgovor nametala se činjenica da je to mlado ptiće koje je tek počelo letjeti, pa onako neiskusno u letu, umjesto preko drveća počelo letjeti preko ravne rijeke. Izgubivši snagu za letenje palo je u vodu, koja ga donese do naših domaćina.





Domaćini mi objasniše da imaju jednoga prijatelja, izvrsnog poznavaoca prirode i životinjskoga svijeta kojemu će dati ptića na "usvajanje", dok ne stasa toliko da može sam sigurno krenuti u život i prirodu.

Ovakva gesta ovih mladih ljudi, svjesnih da prirodu treba čuvati i pomagati joj da bude uščuvana je za pohvalu i čestitku. Nažalost nisam im svima zapamtio imena, ali evo fotografije. Među nama regatašima, koje su nesebično ugostili, nalaze se i oni. Vremenom cu saznati i njihova imena, pa kada budem pisao o tome kakvi su domacini bili nama regatašima, znati će se tko su. A do tada samo zajednicka fotografija...





P.S. Kasnije me obavijestiše da su ptića predali svojemu prijatelju na udomljavanje dok ne stasa i ojača kako bi ga prijatelj vratio u prirodu.

Za pohvalu