Oprostih se od svih regataša. Istrpah stvari iz kanua na obalu. Moje iskrcavanje bilo je praćeno radoznalim okom Kristine iz Niša koja je došla vidjeti što se događa na obali. Popričasmo dok sam iskrcavao stvari.
Reče da nikada nije plovila nijednom rijekom, a da bi to željela. Nakon iskrcavanja opreme iz kanua ponudih joj jedan krug plovidbe po Dunavu. Radosno je prihvatila. I tako zaplovih ponovo u oproštajnu plovidbu, sa osobom kojoj se možda toga trenutka rodila ljubav i želja da sama zaplovi. Bilo mi je drago da sam joj plovidbom razbio strahove koje je imala od vode.
Prošle godine u Novome Sadu pomogao mi je da isplovim sa plaže Jugoslav. Tada mu se rodila želja da i sam plovi i ove godine je krenuo sa izvora Dunava na plovidbu do ušća Dunava u Crno more. Sreo sam ga ove godine i zajedno smo plovili. Možda iduće godine negdje na rijekama sretnem i Kristinu. Tko zna?
Ukrcah stvari u automobil sa kojem je pred mene došao brat Milovan. Stavih kanu na krovne nosače vozila, Još jedan pogled prema kampu koji nastavlja daljnji riječni život.
Teška srca pođoh kući.
Što reći na kraju. Ispunio sam si još jedan san u plovidbama po rijekama. San kojega svakome preporučujem da proživi. Da se upusti u putovanje rijekama, da živi u prirodi i sa prirodom. Da je čuva i da se čuva.
Ja sam jedan san proživio u Dunavskoj bajci. Pokušao sam ga ovdje prenijeti vama koji ovo čitate. Krenite i vi u riječne snove, u riječne bajke.
Pozdravlja vas Olimp
P.S. Hvala što ste se uzdržali od komentara. Sada navalite, svaka kritika dobro je došla.
